Piše: Božica Zoko

Nebo preuzme pjesmu i slavuj kao srednje mala ptica može bezbrižno sići. Sletjeti. Posvetiti se vlastitoj obitelji. Sviti gnijezdo. Mirovati kao netko tko je ispunio svoju zadaću. Izvršio zadatak. Zorom zoriti, noćom noćevati. Za svoju dušu pjevati  

Kaj?! Biglisati i disati punim plućašcima. Udašci i izdašci. Zjenica Božjeg oka - kroz taj biglisaj ide strm uspon - i svako malo puca pogled na prekrasne krajobraze. Bivši rajevi i sada obećavaju rajsku budućnost. Svoju i našu. Ptičje bezbrižni, ptičje pozorni. Biljurni dvorci se grade biglisanjem. Utihla su naša srca. 

Siromasi umiru po ulicama velikih indijskih gradova – po afričkim selima, južnoameričkim planinama i predgrađima. Teku rijeke ljudi. Hode nekamo. Svijet je bez tebe prazan. I ništa ga osim tebe ne može ispuniti. Zašto slavuj više ne bigliše! - više vapije nego pita prolaznik na zagrebačkoj Ilici. Opijen bivšim pjevom. E da se uzmogne čuti biglisanje, treba utihnuti. Pripraviti mu mjesto. I za slavujev pjev treba prostora. Ušir, uvis, uzduž – treba vremena. Dat će Bog! – kaže djever – Dat će Bog! A Bog ima vremena i ne žuri mu se. Pripravlja mjesta za slavuje.  Zidare ljepota zračnih i uzdušnih.  Majstore uznositosti. Ljubavi, jesam li te zapisala! Jesam li slavujevala! Do mile ti volje. Jesam li sad suvišna? Prihvatam sve tvoje odluke. I kad mi je teško, u svakoj uživam. Za svaku ti zahvaljujem. I molim još. Jutros je stigla još jedna i dala smisao mom životu. A to je da se selim k tebi. Da se raskriljujem pred tobom i čuvam stid, da stojim iza tebe kad god me zatrebaš. A ti si mi zdesna da ne posrnem. Možda i mene srušiš, kad posrneš! – kažeš ti. Čuvaj se! pazi kako hodaš! Bdijem nad tvojim korakom. Malo ga čvrsnem, malo ga rasplesavam. Kao i ti moj. O ptičje nožice, što vi znate o ljudskim kretnjama. Na noge! Bog da kišu ljubavi, kad treba. Bog sluša. Disanje buja. Govoriš li mojim jezikom? Jesi li čuo moju pjesmu? Nisam umorna. Slavujka! A možda slavujeve ženke ne pjevaju – kažu – dosta je jedan pjevač u obitelji. Meni i tebi neće biti dosta. Mi hoćemo zbor! Ali prije zbora – ja hoću tebe! Ti hoćeš mene! Za svog supjevača, supjevačicu. O Bože, hoćeš li to čuti! Zar ne bi volio to čuti? Primi moj nagovor! Veselo srce nećeš prezreti. Srce koje bježi prema tebi i u bijegu pjeva. Bigliše! Ne šutnja, šutnja mi ne treba, ni sve njezino zlato. 

Treba mi taj u nebo bjegući pjev 

I taj vječni ostanak u ljubavi gdje god bio. Gdje god bila. Kadi si ti, tu san i aj! Tu sam! Neka nitko ne čuje, neka nitko ne obraća pozornost - o koja sreća biti s tobom i u misli. Bijeg u nebo! Ali još veći pothvat – zaustaviti se u jednoj točki i onda nebo cijelo stane u mene – a ja na grani nekog stabla, na grani tvog stabla i ta grana oživje poda mnom. Živjeli! Višak vremena! Dobar vid! Naši padovi u vječnost! Ili uzleti! Raspjevat ću ti – tišinu! Bit će predana nekom poslu i pjevat će sama sa sobom. Tiho, ali s vatrom. Vatrom u glasu, vatrom u peći koja grije i kad je ne vidiš. Pjeva i kad ne čuješ. Mračni posli nastavljaju se, ali i svijetli i dalje svijetle. Obrok tame, sjeme svjetla u njoj nikne i vikne se cijelom svijetu. Čuj Izraele! Kada slavuj ne bigliše, kada šuti, slavuj diše! I nije više slavuj, nego Duh Sveti. I leti kuda hoće s vjetrom ili s mirom sve prodahne. U zrakoplovu putnici počnu lakše disati - ništa ih ne tišti. Sjede i zbilja – lete!   

Osvajam za te i ovaj prostor. Biće voli prostranstva. Nebeska i zemaljska. Ljudi smo! Što?! Zar nismo ptice!? Slavuji! Zvučni dragulji! Kraguji! Zahrebi! Zahrebi nam naš ovozemaljski život. I s ljubavlju vladaj njime - ugrađuj ga – u visine. U širine, u dužine – sve do granice sluha. Duh je bezgraničan! Beskrajan! Sve do zrakopraznog prostora – vakuuma! O tamo se više ne može disat'! Pjevat' se ne može – niti govoriti – zašto idemo tamo? Zašto ne živimo ovdje? Ali tamo nema težine! Što, zar nam je tako teško?Je, ima težine. Teške kosti, teško meso – o naše tjeleso! Hvala Bogu na tebi! A tebi slavujče, kragujče, zahrebčiću – tebi nije tako teško. Dočim koloraturaš zrakom svoju ljubav prema Stvoritelju. Prema slavujki, kragujki, zagrebčici-zahrebčici. 

Ljubav prema Stvoriteljici 

Sve je kraći pjev. Sve su dublje dubine, višlje visine. Bože, možeš li sve pokriti svojom ljubavlju. Nemoj da ozebemo. Nemoj da nas hvata zebnja. Grij svijet! Ne spaljuj, grij! Daj svima dažda kad treba. Milostiv budi i lijep! Svima! Dobar i predobar! Zašto pozivaš na svijet? Uzdrži nas u njemu! Kaže molitva – zato da te ljubimo, tebi služimo i da te upoznamo. Preko koga, pitanje je! Samim sobom, bližnjim svojim ili onim daljnjim. Svima. Sudionici smo. Lake noći, dobrog dana! Podneva i ponoći! Onda lasica piletu koje si othranio, odgrize glavu. Znaj i imaj to na umu uvijek kad si odveć sretan! Bit ćeš upozoren. Da potpuna sreća nije moguća. Da uvijek za nju netko ili nešto mora platiti. Najčešće životom. To nije cijenjena valuta više, možda nikad nije ni bila, ali je najveća cijena koja se može postići. Pile je platilo. Za moj sinoćnji osjećaj, prosvijetljen i visok. Činilo mi se sinoć da nikad neću usnuti. I jedna kokoš. Otkinuta glava, isisana krv. Slavuju, možeš li o tome biglisati? Čovjek misli da je mudar – a ono! Jedna šteta, sto grija. Misli da je sretan, a ono – spremaju mu se krađe i ubojstva, o Bože! Vrijedi li te zazvati za dvije kokošje glave! U dječjoj basni svi ostanu živi i sretni. Okrutne bajke dozvole zlo i onda ga kazne. I dugo ga dugo kažnjavaju. Sinoć sam ubila pet šest paukova. Iako su mi rekli da uvečer ne valja ubijati paukove. A ubijati slavuje? Slavuji se sada kriju.Koje dijete zna kako izgleda slavuj? Ne znam ni ja. Po slici u knjizi ga poznam. Ali to ne mijenja moje prijateljstvo s njim. To ne smeta da on postane ja!Ja on! Ljubav, to je ono što Bog hoće s nama. Blago tebi, oj slavuju – ti si se napjevao, a ja možda nikad neću progovoriti više svojim pravim glasom, jednim od svojih pravih glasova. Šutjet ću kao Slava Raškaj. 

Ona više nije mogla šutjeti i počela je užasno kričati. Iza zatvorenih vrata. Neka se Bog smiluje našim dušama. Mogu li slavuji biti – umorni? Ne znam. Valjda mogu. Kad im se glas uspne na posljednju stubu – i odatle može samo u nebo ili se može stropoštati – možda ih u tom času nakratko obuzme umor. I pitanje – čemu sve! Jer nebo bude lijepo i nijemo, a silazak je uvijek neizvjestan, neizvjesniji od uspona. Možda na tom mjestu i slavuj poželi više nego što može dobiti. Javi se tiha molba da se sve vrati u početni položaj, u neko bajoslovno slavujevo djetinjstvo – u jaje. Molba da ne bude sneseno. Povratak u svoje roditelje. Dugi uzdah izvije se iz slavujevih grudašaca i opet – evo pjesme – vine se u visine. Nedohitne visine. Sve prožima do dubina. Nebo preuzme pjesmu i slavuj kao srednje mala ptica može bezbrižno sići. Sletjeti. Posvetiti se vlastitoj obitelji. Sviti gnijezdo. Mirovati kao netko tko je ispunio svoju zadaću. Izvršio zadatak. Zorom zoriti, noćom noćevati. Za svoju dušu pjevati tako tiho da ga jedva čuje grana na kojoj sjedi. Što planiraš, Bože? – pitati spremno. Što planiraš, Bože, sa mnom i sa svijetom? I pomiriti se - možda nikad neću doznati – kakav je plan! Skriti se u krilo. Pod krilom. Glavicu rasteretiti. Zračne kotače voziti uzbrdo. 

Uz zamišljeno brdo. Opet poželiš. I bude ti. Otmeš od sreće njen kotač i voziš se! Nekamo bez smjera – a opet uvijek negdje stigneš. Ne može se živjeti bez putovanja. Svi oni slavni skokovi u mjestu, letovi u mjestu, čučnjevi u mjestu, sva ona sjedenja na gnijezdu – sve se računa u putovanje. Sav onaj pjev što se penje - sve ono disanje i kidanje od mjesta – sve ide u biglik. Od moga pjeva nastade velik grad. Pun velebnih duša. Pun dječice. Nekad je bilo više ptica. Je. Sad je svaka ptica rijetka. Samo vrabaca i vrana ima koliko hoćeš. A i golubova ima dosta po gradovima. Kupe gradske mrve i otpatke. Slavuj pjeva Slavi Raškaj na uho. I malo malo joj kljunom takne usne. Slava je to zaslužila. Upjevana je. Njegova nijema imenjakinja. Oboje zašute kad zazvone zvona. O treba uvijek biti negdje! Treba biti cio i čitav. Otvoriti oči slijepih za nove prizore. Biti na strani ljubavi i kad se mrštiš. Ili kad se na tebe mršte. Kad tuđe riječi vrište protiv tebe. Kad te ne podnašaju. Hvala, kaži, hvala i –kaži vedro – hoćete li da ja vas nosim? Ako vi mene ne podnašate. Ili – nikome ne reći ništa! U šutljivoj krletci. Svibanj je. Ruže cvatu. I mnogo trnja. O hvala ti Gospodine!

Nije lako dizati te ogromne utege

Nije lako dizati te ogromne utege – te tone nepovjerenja, laži, odbojnosti i mržnji. Nije mi teško biti nitko i ništa kad si ti sve. Buket ruža cvate ti u obrazima kad se zaradiš. Bijelih ruža što su se zarumenile. Cvatijaše. U prošlom nesvršenom vremenu za mene. U savršenom budućem. Vrijedi izgubiti sve – pa i život – da bi se živio život! Život to zaslužuje. Božji dar. Život zaslužuje da ga uživamo. Bio muka ili borba. Bio vlast ili oporba. Bio Čečen ili Grk Zorba. Vrijedi jedna upozorba! Ne čini što nećeš da ti se čini! Čini mi se čini sve po mjesečini! O bit će uvijek rugla, dokle god nas drži kugla! Ali iza ugla možda naiđeš ti. Ne vjerujem više ulici, a moram vjerovati svemu – po svom određenju. Kako bih inače bila ljubav što se pjeva, što se zaorava, sije, niče, raste, lista, cvjeta i plod donosi. Što se bere. Il' ostane neubrana. Pticama nebeskim hrana i mravima i cvrčcima i kukcima svakovrsnim. Oj pčelo, pčelo! Bumbare i bubamaro! Skakavci, nemojte se odveć namnožiti – ni vi ose i stršljeni! Nek nas sviju bude! Svakoga po njegovoj mjeri. Plodite se i množite – napučite lice zemlje! Kamen bačen u more naraste i postane otok! Gospodine, zar mi nećeš dati moje siromaštvo? Ni naprijed ni natrag – ni lijevo ni desno. Ne možemo pobjeći – zar ne, Gospodine? Ovdje nam je biti. Tražim uzanu stazu. Vitke zvonike. Drijevo života. Drijevo spoznaje dobra i zla. Drijevo od voća svakojaka – redom rađa. Prehranjuje obitelj što ispod njega obitava. Svako stablo ima svoju pticu. Raskriljenost, zagrljaj! I posve mali, obični kućni poslovi. I vrijeme što stane i ne možeš ga pokrenuti. Janje umiljato! Blago tebi! Tebe će blagovati – ako ne – još više blago! Postat ćeš ovca! A za ovu pjesmu ja ću dobiti novac! Bijeli novac za bijeli dan! Tjedan po tjedan odbrojavam ti - koliko ćeš još biti odsutan, Bože? Kako ćeš zateći vjeru na zemlji ako ne dođeš na vrijeme? Čekam te. Pišem, Gospode, pišem. Dišem i biglišem!