A Subotica pod snijegom izgleda k'o časna sestra. Kao dvije časne sestre što se smiju trećoj! Najstarija, velika Tereza Avilska moli mlađu -  malu Tereziju od Djeteta Isusa  da snijeg pretvori u cvjetne latice     

 

 

Prosinac jednom bijaše iznenadio Svetu zemlju. Snijeg u Jeruzalemu, ortodoksnim Židovima zabijelili se zulufi, djeca se grudaju, straže teško gaze – prte snijeg. Prt života! – rekli bi Tavankućani i svi njima priljubljeni, a mogli bi reći svi koji su  zaprtili i nose. Svoj križ. Izrael se bjelasa i tako bijel-bjelcat možda skupa s nama prisjeća onih proročkih – da su crveni kao grimiz, pobijelit će kao snijeg. Naši grijesi. I Jordan se zabijelio i Kairo – 120 godina, kažu, nije. Vrijeme kao na koncu 19.stoljeća.  Fin de siècle! Fendsjekl! Kraj stoljeća! Plodno razdoblje u svim umjetnostima i politikama. Znana je ona Janka Polića Kamova – Lijep kao umjetnost, dubok kao politika! –  koja hoće reći da umjetnici mogu mnogo, ali političari još i više – javno ili iz sjene – mogu nekoga učiniti ili proglasiti (državnim) umjetnikom, ako ništa drugo. To se, dakako, izgubi kroz povijest, ali cijeli naraštaji trpe zbog toga. Sve je dobro dok ne zavapimo – Iz dubine vapijem Tebi, Gospodine… - e to je znak da se politika dobrano pozabavila nama. 

Što se nas Panonaca tiče – mi ionako odavno živimo u dubini, to jest na dnu mora Panonskoga i pred kraj 19. stoljeća živjesmo ovdje i neka devetnaeststoljetna zima zatekla nas je možda daleko od rata – u tišini smrzlih zvjezdica, svaka sama sebi svojstvena, svoje vrste  i …I onda vazda snijeg! – rekao je jedan ruski pjesnik -  Genadij Ajgi. Bili šlajer na zemlji snaši. Možda nas ovo ponovljeno vrijeme opominje da ne ponovimo dvadeseto stoljeće. Sa snijegom se stječe nova nevinost, nova čistoća.  Jedna od nebrojenih nebesa sađu k nama. 

Zvjezdice  se spuštaju na zemlju po Tadijanovićevoj pjesmi,  a Aleksa Kokić kaže  da su voćke pod snijegom lipe k'o dive.  Netko ljepotom zbilja opominje Bliski Istok. Snijeg bijašeje pao i na Zapadnoj obali. Kod Palestinaca. Više odjeće na svima.  Više posla za pograničnu policiju. 

 A Subotica pod snijegom izgleda k'o časna sestra. Kao dvije časne sestre što se smiju trećoj! Najstarija, velika Tereza Avilska moli mlađu -  malu Tereziju od Djeteta Isusa  da snijeg pretvori u cvjetne latice. Hoću! – kaže mala Terezija – Ali tek na Brašančevo! Dotada ćemo se još nazimovati i pramaljetiti se. Nagledati se ljepota i radosno sjetiti da još imamo – pravo glasa! Smiju se dvije Terezije, a treća časna Edith Stein, pokrštena Židovka,  duboko ozbiljna gleda i u jednu i u drugu – i pita – Može li se izbjeći politika? Jednom ćemo doznati tko se sve nama i na koji način bavio i s kojim planom. 

Dotad možemo moliti poput psalmista ili  se i sami pozabaviti s kim ili čim. Hrvatska glumica Edita Majić zaredila se i postala bosonoga karmelićanka i sad je u Španjolskoj. I moli i za nas. Ljepša je kao sestra nego kao glumica.  Sve su časne sestre lijepe! – znaju reći stare žene. Čak i one  časne sa čudnim imenima. Opatice, koludrice, Kristove zaručnice i u dobi kad bi mu već mogle postati majke, tete, ujne, strine, bake i prabake ostaju – zaručnice! To nije lako. Biti zaljubljen u Ljubav i sačuvati ulje u svići. I uvijek  s Isusom biti u nekoj priči, a ne dosađivati i ne dodijavati nikome pa ni Isusu.  

Časne sestre mogu biti glupe i zločeste kao i svi koji pod suncem traže svoje mjesto, ali ipak svaka od njih je poput lastavice koja je po hrvatskoj narodnoj predaji spasila sunce pod svojim krilom – tri je sunca bilo, dva je zmija popila i htjela je i treće, ali lastavica nije dala. Sakrila ga.   

Na tu mitsku lastavicu podsjeća  svaka časna sestra. Divice, kažu im u Bosni. Bosna je upamtila, a i cijela katolička crkva potvrdila, i  njihovu prolivenu krv.  Drinske mučenice  prtile su snijeg preko Romanije do Goražda. Njihova tijela nakon mučeničke smrti gledao je dječak s Drine,  don Ante Baković. I zapamtio. Čak i to kako su im žene mrtvima i izlomljenih udova još skidale rublje.  Što će naš naraštaj zapamtiti? Možda izjavu Boba Dylana – Židov nanjuši nacista, crnac rasista, a Srbin Hrvata? Čisto sumnjam. Ali i ako se svi tako lijepo međusobno nanjuše, ako je to osjetilo najpresudnije za razgovor između dva čovjeka  - u redu. Horvát non ember! – kaže jedna mađarska uzrečica ili samo preostatak jedne od, ufamo se, napuštenih politika  s kraja 19. stoljeća.

Dobro, možda Hrvat nije čovjek – nego, što bi rekli Bračani – čovik i po'! – ali za svaki se razgovor kaže da ima svoj miris.  Kad netko kleveće, olajava, laže i ogovara kažemo mu – Nemoj smradat'!  A svi znamo i za ljepoduhi i miomirisni razgovor cvijeća kao u Matoševoj noćnoj pjesmi: Miris cvijeća  jak i strasan slavi tajni pir…Teške oči sklapaju se na san… s neba rosi mir…željeznicu guta već daljina…Što bi rekli Rusi – kitajska daljina. 

 

Hladan je sjeverac;

Gusto pada snijeg

Ako si dobra i ako me voliš  

Uzmi moju ruku skupa ćemo poći…

Ti si čedna, ti si spora

 Ah, al žuriti se mora…   

                                                                                                                                                        

U prijevodu Antuna Šoljana ovako je pjevao je Kinez Ši-King  još 1300-400. prije nove ere,  a nama je zbog loših  pruga  naš Zagreb grad  još  dalje  nego što je bio prije deset godina. Željeznicom. Ali je autocestom bliži.  Koliko je Zagreb doista daleko od nas?  

Svaki Hrvat gdje god bio ima nekoga u njemu – zato mi svi volimo Zagreb. Zagreb obuzet samim sobom – koliko stigne voljeti nas? Zagreb i ja volimo se tajno… - pjevao je Arsen,  a Zagreb se nekad javi baš nama i objavi nas nama samima. Svi u ljubavi. A nekad kao da nas – nema - oko Zagreba. 

Zagreb je jedna naša četvrtina. Četvrt srca skupi…- rekao bi Tin. I snijeg voli sipiti nad Zagrebom. Zagreb i Sljeme imaju svoga  još neokrunjenog snježnog kralja Ivicu i snježnu kraljicu  - Janicu. Brat i sestra Kostelići uz oca Antu i majku Maricu napisali su nogama  po snijegu jednu od najljepših hrvatskih bajki. Cvijeće mećave – naslovio je Balint Vujkov hrvatske narodne pripovijetke iz ovih nam sada sjevernih strana. 

A što je danas sjever možda njekad bješe jug. Narodna je duša i tica žeravica i žar-ptica. I domorodka i selica. Nekoć su, u Jugoslavijama i još ranije u carevini Austro-Ugarskoj  mnoge službe bile na raspolaganju vlastima – ne samo vojne – mogao si biti raspoređen u Prizren, Maribor ili Lički Osik ili bilo koje selo u državi. Već prema službi, podobnosti ili zaslugama. Tad smo bolje znali imena naših sela i zaseoka. I za vrijeme rata smo ih slušali na vijestima. Već kako se pomicala crta bojišnice.  

Danas opet u emisijama pozdrava i želja čujemo imena sela i zaseoka koje ne bi znali pronaći na karti. A zahtijevati još od koga da zna povijest tih naselja redom starijih od Amerike – bilo bi previše. Naše su table s imenima presprejane. Ne čudi nas veliko U ili četiri mala C-a,  svaki sa svojim križem, nego kad vidiš na tabli kako umjesto starodrevnog imena piše Bronx, na drugoj Brooklin. Klin se klinom izbija! Snježna Gospa je mržnju između Židova i Palestinaca malo otopila zasnježivši, a mi ne znamo što  smo dobili kad otvorimo naše dalekovidnice – jezikovu juhu ili klin-čorbu. 

Glavno da  plaćamo pretplatu i  da  se možemo snaći u njujorškim četvrtima. Uvijek nešto i doznamo. Da je pao snijeg i na Čile i na Maroko. Napojio žedne pustinje. A u nas kad pane, žito se pokrije, toplo mu  i malo odspava, a mi vidimo nadaleko sve učisto, sve ubijelo, sve ucijelo – sve snježno  i nježno - sve sporo i čedno – nema žurbe! – sve lijepo  - i u dubini duše znamo – svaka je zemlja SVETA!