Posljednje ljeto u Srijemu 

Odavno sam zvao baku i dјedа u moj mali stan,
„Sinko, daleko si, a nama je ljepše u ovoj štali,
nigdje ne bismo mogli imati tako blaženi san!“,
znao sam da djed govori istinu, ali kao u šali.

I kada ono ludilo bješe došlo u naše mirno selo,
kad su ih tjerali da mijenjaju svoje za nešto tamo,
i nož djedu stavljali pod grlo, baki cijev na čelo,
oboje su im rekli da odavde mogu na nebo samo.

Umriješe djed i baka, dođe kraj i za kućerak stari,
šljive u bašti ovo ljeto više nema tko da kupi,
srušena je taraba, za slike u gonku nitko ne mari,
u štali je korov, a krov je pao na kazan u šupi.

I posljednja komina od šljive džibri u vajatu,
rakijom u ovoj kući neće se više puniti čaše,
po avliji riju neke tuđe svinje, sve je u blatu,
ugasilo se, tu u Srijemu, još jedno ognjište naše.

                             Branimir Miroslav Tomlekin