Kolumne

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Roman Branimira Miroslava Tomlekina „Martina“ u nastavcima: Pred vama je priča: Ljetovanje na moru

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 651
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

MARTINA
     Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoje bivše neznanje. Treba čekati deset, dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili.
                                                                                                              Tin Ujević  



DRUGI DIO
BAKA ili VRIJEME IZMEĐU

PRIČA SEDAMNAESTA
LJETOVANJE NA MORU

Studentske demonstracije su prestale čim je Tito rekao da su studenti u pravu i da treba raditi na ispunjenju svih njihovih zahtjeva, i tako još jednom vješto pokupio simpatije cjelokupnog naroda svoje zemlje, a kriza oko upada Rusa u Čehoslovačku se sasvim smirila. Naime, bilo je jasno da se Rusi neće usuditi prijeći granice Jugoslavije jer bi naišli na oružani otpor, a u rat bi se uključile i zapadne sile.
Tako su Klara, Linda i Blanka sa svojim momcima već sljedeće ljeto, svi zajedno,  još jednom bile na omladinskoj radnoj akciji “Sava”, ali ovog puta “s posljedicama”. Naime, devet mjeseci kasnije od prošlogodišnje radne akcije, u intervalu od desetak dana, rodili su im se sinovi! Klara i Ivan su dobili Stjepana, Linda i Ištvan Zoltana, a Blanka i Milisav Konstantina. Bila je to nevjerojatna stvar i još jedna koincidencija u životima tri Martininih kćeri. Radosti nije bilo kraja, posebno je Martina bila izvan sebe i prvo je nagovorila Blanku i Milisava da dođu živjeti s bebom u njenoj velikoj kući, a onda je svakih desetak dana trčala između Novog Sada, Subotice i Zagreba, u koji se Klara posljednju godinu svog studija prebacila na arhitektonski fakultet.
I fakultete su sve tri Martinine kćeri, kao i Ivan i Milisav, završili te godine, a sljedeće, kada su im sinovi već imali dvije godine, odlučili su svi zajedno da idu na more. Kao gimnazijalke, Klara, Linda i Blanka su dva puta išle na more s ferijalcima i već dugo nisu bile tamo. Sada su Klara i Ivan bili zaposleni, a i Lindi je Ištvan našao posao u svom “Sever”-u. Sva tri poduzeća u kojima su radili imala su odmarališta na moru i radnici su masovno preko sindikata ljetovali na Jadranu, ali ni u jedno od njih ova tri para, sa po jednim malim djetetom, nisu mogli ići zajedno jer, su odmarališta bila samo za radnike tih poduzeća.
U to vrijeme svi su išli na more. Tisuće i tisuće turista, ako su se tako uopće mogli zvati, iz unutrašnjosti preplavili bi svako ljeto plaže od Ankarana u Sloveniji, blizu granice s Italijom, preko cijele hrvatske obale sa stotinama otoka, pa sve do Ulcinja, čija plaža je bila na samoj granici s Albanijom. Mladi su na more išli preko Ferijalnog saveza, sportaši preko svojih klubova, umirovljenici sa svojim udrugama, radnici preko svojih poduzeća, a i svi drugi bi se snalazili kako su mogli i umjeli. Prosto je zavladala obveza, ili bolje reći moda, da se ide na more bar sedam dana, odande javi svima dragima i poznatima razglednicama u boji, a kući se vrati s preplanulom bakrenom bojom kože. Bilo je sve više i stranaca, koji su smještani po novim hotelima, do onih koji su se zadovoljavali smještajem u barakama, kampovima ili pod šatorima. Sve više su se izdavale i privatne sobe, jednom riječju “turizam” je bila nova magična riječ, a na jadranskim plažama je bilo teško naći dva slobodna kvadratna metra pod suncem.
S obzirom na to da zajedno nisu mogli ići u radničko odmaralište, Ištvan je preko svojih dobrih drugara s posla osigurao njihov boravak od petnaest dana, početkom lipnja, u tri kamp prikolice u Motovunu, i to potpuno besplatno.
Motovun je blizu Pule, ali je Pula od Subotice, kao i od Novog Sada, udaljena skoro sedam stotina kilometara i Linda i Ištvan i Blanka i Milisav, u dogovoru s Klarom i Ivanom, podijelili su taj put na dvije etape, posebno zato što su sa sobom imali i dječicu. Naime, prespavali bi u Zagrebu i sutradan nastavili prema Puli, odnosno Motovunu.
Ištvan, Linda i mali Zoltan su još po hladu ujutro krenuli u Zagreb svojim “prinzom” i odlučili se da idu preko Osijeka i Virovitice. Druga varijanta je bila da se od Osijeka spuste preko Đakova na novi autoput “Bbratstvo i jedinstvo“. Tuda bi, iako je put bio nešto duži, vjerojatno brže stigli do Zagreba, ali upravo zbog toga što na autocesti automobili, autobusi i teretnjaci jure preko sto kilometara na sat, a njima se s djetetom nije žurilo, prvi pravac im se činio daleko sigurnijim iako prolazi kroz mnoga naseljena mjesta. Ištvan je svoj dragocjeni “teret” vozio polako i pažljivo. U Osijeku i Virovitici su se odmarali i u Zagreb su stigli na ručak, oko dva popodne.
Milisav, Blanka i Konstantin su iz Novog Sada u Zagreb išli vlakom. Veza za Zagreb autobusom je bila daleko povoljnija, ali upravo zbog maloga Konstantina su odlučili da idu vlakom, u kojem su komotniji, pokretljiviji i imali su na raspolaganju klozet. Najbolje rješenje je bilo da se brzim vlakom ide u Beograd, a onda poslovnim do Zagreba. I putovali su mnogo dulje od Ištvana, Linde i Zoltana, a najteže je bilo vući sa sobom silnu prtljagu i malo dijete do stanice u Novom Sadu, kod presjedanja u drugi vlak u Beogradu, i od stanice u Zagrebu. Ali bili su mladi, jaki i zadovoljni što idu na more, posebno što će tamo petnaest dana biti u svom najboljem društvu. A u Zagrebu na kolodvoru u kasno predvečerje toga toploga lipanjskog dana već ih je dočekalo cijelo društvo. Čak je došao i Ivanov brat. Svi su bili razdragani i veselo pričali, posebno u vezi djece, kao i sa samom djecom, koja su, svako za sebe, smiješno govorila. Sve troje su umjesto “r” govorili “l”, neke glasove su šuškali, a mnoge riječi izgovarali pogrešno.
U ulici u kojoj je stanovao Ivanov brat zamirisale su lipe i Klara, Linda i Blanka su se pogledale istog momenta. Bio je to miris i njihove ulice, miris koji im je, ne samo u nos, nego i u čitavo njihovo biće, trajno ušao od kada su, kao sasvim malene, s mamom prvi put ugledale svoju “švapsku kuću” u Novom Sadu.
Sutradan, od Zagreba do Pule, opet zbog djece, Ivan i Klara i Milisav i Blanka su putovali vlakom. Iako im je Ištvan ponio dio prtljage kolima, bilo je to pravo putešestvije. Sa presjedanjem u Ogulinu, silaskom s vlaka u Rukavcu i vožnjom dvadesetak kilometara autobusom do Lupoglava, te odatle, ponovno vlakom, do Pule, trajalo je cijeli dan. Već se smračivalo i da ih na kolodvoru u Puli nije dočekao Ištvan i u dvije ture dovezao do prikolica u kampu u Motovunu, pitanje je kako bi stigli do njih. To veče su svi rano polegali i nisu se budili do jutra. Čak se ni djeca nisu budila noću, ili njihovi premoreni roditelji to nisu primijetili.
Prikolice su bile male, ali sasvim dovoljne za bračni par s malim djetetom. Bile su postavljene samo stotinjak metara od mora, a u hladu borove šumice, što je bilo jako važno, jer je preko dana Sunce nemilice peklo. Plaža je bila šljunčana, s dosta krupnim kamenjem, po kojem je ženama i djeci bilo vrlo neugodno hodati, i to je bila jedina zamjerka u vezi plaže kod njihovih prikolica. Ali još bliže moru je bio kamp od niza baraka, koji je imao svoju pješčanu plažu s tuševima, pa su najčešće odlazili tamo, a koristili su i njihov zajednički mokri čvor.
Za pripremanje hrane svakog dana je bio zadužen drugi bračni par, a uvijek su zajedno doručkovali, ručali i večerali za velikim stolom izrađenim od drvenih poluoblica. Njega su sebi, unazad nekoliko godina, napravili vlasnici prikolica koji su ovdje dolazili svake godine. U nabavu, na pijacu i u trgovine u Motovunu je išao par koji je bio zadužen za prehranu tog dana, s tim da mu se ova dužnost prenosila i na sutrašnji doručak. Dakle, poslije nabave namirnica i pripremanja ručka, navečer su pripremali još i večeru i sutradan ujutro doručak. Taj par je za to vrijeme bio zadužen i za sve ostalo, da bi poslije doručka “na dužnost” nastupio drugi par. Tako su dva para dva dana bila potpuno slobodna i živjela “kao u hotelu”, kako su govorili.
Dan im je prolazio u kupanju i sunčanju, kao i u zabavi s djecom i poslovima oko djece. Poslije ručka je bilo obvezno dvosatno spavanje, a onda se obično ponovno išlo na plažu. Predvečer su muški znali zaigrati nogomet s mještanima i gostima kampa na obližnjem travnjaku. Na obali je bio manji restoran i navečer su poslije večere ondje popili poneko piće ili jednostavno šetali pored mora ili sjedili u ugodnim lipanjskim noćima na obali, slušajući beskrajni šum talasića u istom ritmu. Najčešće su poslije večere ipak ostajali za svojim velikim stolom ispred kamp kućica i veselo ćaskali, šaleći se i uživajući u svojoj mladosti, a posebno u svojim malim “muškarčinama”.
– Vidi se da su ih pravili udarnici na radnoj akciji – rekao je jedne večeri Ivan, aludirajući na to da je sve troje djece zaista bilo začeti u Brigadirskom naselju kraj Save.
– Samo na radnim akcijama se prave muška djeca! – rekao je Ištvan, a Milisav je dodao:
– Ja bih voleo da sledeće godine idemo opet na radnu akciju!
I svi su prasnuli u smijeh.
Međutim, po povratku s mora Ivana i Milisava je dočekao poziv za odlazak u vojsku te jeseni. S obzirom na to da su studirali, mogli su odgoditi odlazak u vojsku do navršene dvadeset i sedme godine, ali došlo je to vrijeme. Ištvan je poslije srednje škole odslužio vojsku u mornaričkoj pješadijskoj jedinici na Visu i pomalo je sve vrijeme likovao, znajući što čeka ovu dvojicu.

                                                                                     Branimir Miroslav Tomlekin

0

Comments