U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja, prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodica... Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima... uz slabašni odsjaj uličnih svjetiljki, i naherenih kapija velebnih kamenih zdanja... šapću prolaznici u predvečerju...

 

 

Zvonki odjeci kiše. Uvenulo lišće od dugih prohladnih jeseni. Gusti pokrivači mahovina, lišaja, na prepad, desetljećima kradu primorski čar kamenih serpentina. U čaroliji zalaska pitoreskna sunca nad smaragdnim mirisima antičkih maslinika, nerijetko znadu zabljesnuti sivkaste utvrde naraštaja bezimenih klesara. Plaventni šarm zavodljivih modrih spilja...

U pritajenim kutcima majušnih trobrodnih crkvica, samuju djela velikih baroknih majstora, snivajući skrivena u koloritu spokojnih boja, u sjenovitom ozračju svojih tisućljetnih suputnika. Uz narod, pate i sveci u Boki.

Jutarnji Oče naši, elegični angelusi rascvjetalih ljiljana uz kip sv. Ante. Samotni puti drevnih svetišta. Zanijemjeli časi starinskih zagovora. Požutjele stranice zamrijelih misala, uskršnja bdijenja pred presvetim propetijem raspeta Krista. Razasuti križevi u osamljenim ognjištima (od drveta, bronce, kamena), bogato ukrašeni relikvijari starih kotorskih zlatara, nepravedno bivaju predani ljubomornom zagrljaja kronosa, mitskim sjenama gorostasnih hrastova, sablasnoj praznini bezličnih hodnika muzeja. Zar samo još ostaje plač mramornih anđela na gordim vrhovima usnulih zvonika? Odjeci kamenih suza, koje i sada bole.

Ponad zelenkastih goletni noćobdije Vrmca, prostire se ozarena noć na dijamantnom plaštu neba. Začarani lahor svjetlosti pod zvjezdanim palijem srebrnog jedrenjaka nebeskog svoda. Između dviju obala, vijore se jedra karavela... dodiruju se i rastaju hrđe kraljevskih veriga. Na rubovima izbrazdanih stijena, čelični divovi herkulovski odbijaju nalete modrikastih valova iz vjedara mora... I tako to traje stoljećima...

U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara: Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora...

... pomorcima s Juga mediterana

 

Mediteranske kronike

 

... predšasnicima s Juga

Viktoru Vidi

Vjenceslavu Čižeku

Frani Alfireviću

U tišini neba

... večeri u kiši.

Plače li to nebo... nagriženo slutnjama...

rđavim... ljudskim slutnjama.

Umiru li to zvonari... kao mirisi oleandra

ispred crkve sv. Antuna... crvene kamelije u tišini

stolivskih bogomolja...

Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih...

Je li to Mjesec sam iznad mora... brodice bez ribara.

Ućutala sela... pijevci... procesije Maloj Gospi...

Je li vrijeme – da se mre...

Al'... kako da mrem,

kad u meni –

još sjećanja svetaca žive...

... zaljevu hrvatskih svetaca Boke kotorske...

Nad dubokim obzorjima juga

Nad dubokim obzorjima juga,

zarumenjene večeri.

Spokojne ure umiruju more

šapatom

duboko tonući u san.

Mjesec rasprostire svoj veo

ponad surih gora srebrna zaljeva.

Titraji svijeća jenjavaju

kao odjeci riječi

u molitvama naših matera.

Na starom stolu

modri stihovi

nesretna pjesnika Vide

satkani u drevnim mozaicima kamenih gradova:

sveca iz Male Azije

zaigranog dječaka Perasta.

U ćutnji

rascvala cvijeta

kosti

stoljećima

kisnu...

Viktoru Vidi,

pjesniku iz Kotora

Na grobu mojih predaka

Ne čuju se koraci.

Ne plaču sirote majke.

Ne zvone kameni zvonici.

Nema ih...

Ni tustih koraka.

Ni milog plača.

Ni brončanih topota zvonara.

Sablazni zidovi crkvica.

Sivkaste rozete.

Napola potopljene drvene lađe.

Pragovi obrasli gustim bršljanom,

pozelenjele stepenice od samotnih jeseni...

k'o će već jednom doći...

Nabasati jutrom.

Provjetriti dahom mora

uske hodnike kotorskih samostana...

k'o će već jednom doći...

u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,

i udahnuti plamen svijeće

na grobu mojih usnulih predaka...

... malom primorskom mjestu Lepetanima

Čija li su ovo svetišta...

Zatišja.

Odbljesci sunca

jutarnja mora.

Osamljene tvrđave

u izbrazdanoj duši kamena.

Drevni šarm opatije sv. Jurja.

Oronuli sjaj crkve

rasut u jeci

harne djece

zamrijelih

peraških ljubavi.

Čija li su ovo svetišta

tisuću godina

razmrvljena

u prah... ?

... peraškim ljubavima

Iz vjedara mora