Kultura iz druge ruke

To pravilo vrijedi u hrvatskoj kulturi i znanosti već više od sto godina, i to gotovo beziznimno! Ali zato bez imalo problema na našem tlu prolaze, i to vrlo ubrzano, strane sumnjive kulturne „vrijednosti“ nastale u drugim narodima, prvenstveno Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama i sl.

Ali ako ste na području umjetnosti, kulture ili znanosti - možete istovremeno biti i Fidija i Michelangelo, Nikola Tesla, Mozart i Van Gogh - za vas neće biti mjesta niti za jedan jedini redak u njihovim (javnim) medijima priopćavanja.
Ni sve stranice nekog lista ne bi bile dovoljne da se obrazlože brojni primjeri iz hrvatske povijesti u posljednjih stotinjak godina, o ponašanju domaće službene kulturne i znanstvene politike („elite“) prema nadarenim pojedincima, autohtonim domaćim stvaraocima i izvornim hrvatskim znanstvenim i umjetničkim ostvarenjima i vrijednostima. Doista i tragično i žalosno!
Uspostavom hrvatske državne samostalnosti, stanje se nimalo nije poboljšalo, već je postalo još i teže i gore. U duhovnoj obnovi naše domovine, nakon 888 godina života pod tuđinskom vlašću, prvo što bismo trebali napraviti jest - pokušati u hrvatskom narodu, a posebno u službenim političkim, znanstvenim i kulturnim strukturama, jednom zauvijek uništiti sluganski mentalitet prema inozemnom faktoru. Uništiti politiku podcjenjivanja svega što je domaće, a prihvaćanja i veličanja tuđih, počesto i lažnih vrijednosti.

Treba uništiti mentalitet bilo kakvog dodvoravanja vanjskom elementu i na bilo kojem području, ponajprije na političkom, znanstvenom, kulturno-umjetničkom i sl. („U nama, u nama ubit ćemo slugu!“ M. P.) A da bismo to mogli napraviti, mi moramo prethodno poticati, podržavati, pokazivati vanjskom svijetu, ne kako mi udomaćujemo njihove umjetnike i znanstvenike, već kako mi imamo svoje izvorne, autohtone, originalne.
U kontekstu ovog teksta ne mogu a da ne spomenem i zatvorenost znanstvenih, umjetničkih i kulturnih službenih krugova unutar naše domovine, ponajpre u velikim gradovima. U taj krug nije moguće, ili gotovo nije moguće ući, ponajprije novim autorima, umjetnicima, znanstvenicima. Nikakva promjena društveno‑političkog sustava, uspostava samostalne države, ili bilo kakva promjena na to nema utjecaja jer oni su jedan zatvoreni krug, jedan interesni klan uvijek i u svakom vremenu ili poretku isti.
Među sobom se podržavaju, surađuju, jedni druge predlažu za nagrade, ili im dodjeljuju nagrade i priznanja. A sve se zapravo vrti u začaranom krugu prosječnosti, ili najčešće cijeđenja krpe iz treće ruke, što je sinonim za neoriginalne umjetnike i sl.

Svaki uspjeh nekog pojedinca, bilo na umjetničkom, znanstvenom ili nekom kulturnom planu, koji nije iz njihovih redova doživljavaju kao svoj neuspjeh.
Varate se ako mislite da će vas napasti u javnosti. Ne, oni to ne čine, već jednostavno zatvaraju vam sva moguća vrata; stranice književnih i kulturnih listova, vrata galerija, filmskih i glazbenih studija i sl. Njihovo najjače oružje je - prešućivanje. Možete biti, pa i najveći pjesnik, ali u njihove pjesničke Antologije hrvatske poezije - ne možete ući. U njihovim monografijama hrvatske suvremene ili bilo kakve druge umjetnosti vas jednostavno nema, niti vas može biti, jer oni to jednostavno - ne dopuštaju. I što ste veći umjetnik tamo je za vas sve manje šanse, jer vi njima jednostavno smetate.
Premda, gotovo svi na svojim pozicijama žive od državnog ili gradskog proračuna, dakle na teret poreznih obveznika, neposredno su plaćeni i zaduženi da u domovini i u inozemstvu šire hrvatsku kulturu, a oni ne samo da je ne šire, (osim svog kruga) već je na svakom koraku potiru i skrivaju - i od hrvatske kulturne javnosti, i od cijelog hrvatskog naroda, a nerijetko i od svjetske kulturne javnosti. Što na to reći?!
Ako se na području neke umjetnosti, slikarstva i sl. pojavi netko tko je istinski umjetnik, jer se kao umjetnik rodio, a umjetnik je netko tek ako je stvorio velebna umjetnička djela, a ne netko tko je samo prošao majstorske radionice ili škole, jer je želio biti umjetnik, a od rezultata gotovo ništa - takvom čovjeku su sva vrata zatvorena.

Ne postoje majstorske radionice, škole ili studiji koji mogu izbaciti jednog Michellangela, Van Gogha, Picassa ili Edisona. Upravo njih spominjem jer gotovo da nisu ni primirisali ni studija ni akademija, ali su rođeni umjetnici ili znanstvenici, i pravi velikani. Istaknut ću ovdje slučaj Michellangela. Kad je papa Julije II. zatražio od njega da oslika Sixtinsku kapelu Michellangelo mu je odgovorio - Vaša svetosti, ja nisam slikar, već kipar i nikada nisam slikao. Na to mu Papa reče - Ništa zato: Vidjet ćemo je li to Božji prst ili nije! Doista.
Ali što reći na takvo ponašanje naših službenih predstavnika umjetnosti, kulture i znanosti?! Kako to shvatiti?! Ponajprije tako da kod brojnih pojedinaca (koji se smatraju kulturnom ili znanstvenom elitom) kolektivna društvena pripadnost nije kategorija koja se vrednuje, a time ni čovjekoljublje, ni domoljublje, ni kulturni i ini prosperitet zajednice, što u konačnici znači - naroda! Željeli bismo da to nije tako. Hoće li se to promijeniti?! Bojimo se da u dogledno vrijeme - neće! Živi bili pa vidjeli!
Samo u svojoj čahuri beznačajnosti možeš misliti da si velik. Istinski je velik čovjek samo ako njegova djela nadmašuju njega i njegove suvremenike. Budi bar toliko velik čovjek da boljima od sebe ne smetaš da postanu veliki.

PRELUDIJ ZA MARŠEVE SMRTI

(Svibanj A.D. 1945.)
(Uglazbio: Zlatko Pibernik)

1.
Idu kolone, marševi smrti, hropot,
tisuće se vuku preko polja i drača.
Idu kolone, čuje se topot,
za svakim od njih već smrt korača.

2.
Vuku se kolone, mlađ do mlađa,
utroba zemlje zove ih sve jača.
Zgasla im nada, nova se ne rađa,
svi u muku, ni suze, niti plača.

3.
Gaze kolone dok proljet cvjeta,
dok bubnjevi bubnje glas slobode.
Svibanjske zore na pragu su ljeta.
Duge kolone u smrt se vode.

4.
Uokolo baklje napukle zore,
vezana žica ruke im bode.
Bol ih slama, beznađem sad gore,
tek hropot žeđi – vode, vode!

5.
A svuda pjev života, pjev slobode,
kolone smrti, kolone duge, duge.
Tisuće i tisuće vezanih ih vode,
u njima zvona zvone brecaj tuge.

6.
Idu kolone i nestaju u travu,
onaj što malaksa više se ne diže.
On smjesta smrt dobi u glavu,
ni uzdahom čežnje kući ne stiže.

7.
Otkose svoje te aveti kose,
klas do klasa, cvijet do cvijeta.
Zeleno klasje u smrti cvjeta,
ugasnuše tek mlađahna im ljeta.

8.
Idu kolone bez obzorja nade,
mučno se vuku pod teretom snova.
Oni su junaci krvave balade,
zaklane ovce, klane od ovnova.

9.
Rijeke u krvi plave, kleca
leš do leša, već čine splavi.
A jedna duša bespomoćno jeca -
In Te, in Te Domine speravi!

10.
(Pjesnik ove pjesme Svibnja toga
imao je deset mjeseci – tek dah života.
Ali hropot smrti – vapaje do Boga
već tad udahnu, jezu SVIH strahota).

(Mile Prpa)