U 25 broju mjesečnika Hrvatske novine
„Bunjevačko pleme je jedno od najvećih plemena hrvatskog naroda, a u svakom trećem Hrvatu ima bunjevačke krvi. I ja sam bunjevački Hrvat iz Hrvatske.“ Ovo su riječi riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića s ovogodišnje Dužijance.„Mi smo jedna grana bunjevačkog, hrvatskog roda, a vi ste druga. Vi ste išli prema sjeveru, a mi duž Dalmacije, od Hercegovine, Dalmatinskim zaleđem sve do Like, Podgorja, Senja, Krivoga puta i sve do Gorskog Kotara. Hrvati koji su danas u Lici, najvećim dijelom su Bunjevci. Naši su stari govorili istu ikavicu kao i vi. Impresioniran sam vašom dužijancom, impresioniran sam njezinom poviješću. Čuo sam danas da je ona stara 100 godina, a ja kažem, ona je stara koliko i bunjevačke obitelji ovdje, jer ona je njegovana puno ranije i puno duže u obiteljima. Dužijanca je bila obiteljsko, zahvalno slavlje, poslije je postalo i crkveno, a danas je još uvijek i obiteljsko, ali i crkveno, lijepo, svečano, radosno slavlje. Vidio sam ponos, vidio sam radost, vidio sam ljepotu vaših odjeća, vaših lica u crkvi danas, ali i ovdje na ovom mimohodu nakon mise. To slavlje je postalo i društveno i tako treba ostati. A da bi ostalo prâvo, da bi dužijanca ostala izvorna, morate je njegovati u obitelji. Ona se mora hraniti iz izvora iz kog je nastala, a to je obitelj. Zato je potrebno da se u obitelji nastavi zahvaljivati Bogu, zahvaljivati za žetvu i za sve druge darove, za život, za djecu, za zajedništvo, za ljubav. Ta zahvala se iz obitelji dalje prenosi i na Crkvu kao veliku obitelj, ali i na cijelu društvenu zajednicu.“
Bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu
Centralna proslava 104. Dužijance je održana 9. kolovoza. Započela je u crkvi sv. Roka. Ondje je prigodnim obredom župnik Andrija Anišić ispratio i blagoslovio bandaša i bandašicu. Oni su iz crkve na svečanim zapregama, u pratnji svojih pratitelja te bandaša i bandašica iz Sombora, Svetozara Miletića, Bajmaka, Tavankuta, Đurđina, Žednika i Mirgeša pošli u katedralu na misu zahvalnicu, noseći sa sobom „krunu“ napravljenu od žita kao simbol Dužijance.
Nakon mise, a prije predaje kruha, na središnjem gradskom trgu mimohodila su društva iz Subotice i inozemstva.
Bandaš i bandašica, Nikola Bašić i Martina Ivković, prinijeli su kruh od novoga žita gradonačelniku Subotice Jenőu Maglaiju.
Proslava 104. godine Dužijance, zahvaljujući velikom trudu Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ kao organizatora, pamtit će se zbog bogatog višemjesečnog programa na najvišoj razini i što su pokazali da bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu i kada nemaju potporu dijela hrvatskih institucija i političke elite. Bunjevački Hrvati su jasno pokazali da je Dužijanca najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata kao i grada Subotice. Naš narod na ovim prostorima je prošao kroz stoljetne borbe i patnje, i još jednom je pokazao da ga nitko ne može spriječiti da sačuva svoje podrijetlo.
Dužijanca se u Subotici proslavlja 104 godine. Kao obiteljski običaj u narodu je prisutna i nekoliko stoljeća na prostorima Bačke. U svojoj povijesti bilježi tri načina na koji je organizirana.
Prvi, Dužijanca se organizirala kao obiteljska svečanost koja je pravo javnosti stekla 1911. godine i to u crkvi. Drugi podrazumijeva to da je dugi niz godina ova manifestacija poprimala obogaćujuće forme isključivo unutar Crkve i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što su bili Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U vrijeme komunizma dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. Treći se pak odnosi na to da su ljudi svjesni i zauzeti za bogatu baštinu, okupljeni oko Kulturno umjetničkog društva „Bunjevačko kolo“, 1968. organizirali takozvanu Gradsku Dužijancu. Bile su tada dvije Dužijance – „crkvena“ i „gradska“ koje se nisu smjele „ni dodirnuti“.
Novi datum u slavljenju dužijance je 1911. godina kada je župnik subotičke župe sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Taj liturgijski dio subotičke i somborske dužijance je postao najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata.
Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana. Od 1968. proslava dužijance organizirana je kao folklorno turistička manifestacija s bogatim programom priredaba – natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance.
Od 1993. crkvena i građanska svečanost, dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca. U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organiziraju mnogobrojne priredbe s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na žitnom polju na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju natjecanjem risara, izložbom slamarskih radova, književnim večerima, „velikim kolom“ s izborom bandaša i bandašice i dr., a proslave se organiziraju i u Mirgešu, Bajmaku, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu i Žedniku. Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje ispraćajem bandaškog para iz župe sv. Roka.
U svečanome mimohodu, u kojem sudjeluju barjaktar dužijance, mnogobrojni jahači i ukrašene zaprege s djevojkama i mladićima u bunjevačkoj nošnji, bandaški par odlazi u katedralu, gdje se na svečanoj misi blagoslivljaju žitna kruna i drugi simboli i darovi. Nakon mise u mimohodu se odlazi na središnji gradski trg, gdje se, na pozornici stiliziranoj u obliku „salaša“, prikazuje doček risara. U nastavku svečanosti bandaški par gradonačelniku, kao domaćinu grada i svih sudionika proslave, predaje kruh od novog brašna. Istog poslijepodneva održava se „bandašičino kolo“. Proslava dužijance završava proštenjem na subotičkome prigradskom svetištu Bunariću.
Priredio Veco Ivković
