Kako je osnovan Demokratski savez Hrvata u Vojvodini

Da podsjetimo čitatelje da je Žigmanov promjenio bravu na Domu DSHVa što je imalo za posljedicu da osnivači, dio dužnosnika i članova nisu obilježili 35. godina od osnutka Stranke na način kako to prliči.
Hrvati u Srbiji su sami pokazali odlučnost i očitovali se o svojoj budućnosti 15. srpnja 1990. godine, do kada nije postojala niti jedna institucija s hrvatskim predznakom. Pokazali su zadivljujući snagu i znanje u obrani svog indentiteta svo ovo vrijeme, jer nisu dozvolili da njihova sudbina zavisi od odnosa dvaju država.
Od osnutka do danas bilo je važno ostati i opstati. DSHV je odigrao naj značajniju ulogu u očuvanju identiteta Hrvata u Vojvodini. Da bi se na pravi način ocijenio osnutak i djelovanje DSHVa moramo se malo vratiti u povijest i priznati činjenicu, da do 15. srpnja 1990. godine u Vojvodini nije postojala niti jedna institucija s hrvatskim predznakom.
Kako je nastao Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV)
U Subotici je, 13. svibnja 1990. godine, utemeljen je „Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske političke organizacije“. Predsjednik inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović. U inicijativnom odboru su bili još i: Bela Tonković, Antun Skenderović, dr. Ljudevit Vojnić Tunić, Ivanka Skenderović, Bogoljub Kujundžić, Mate Dulić, Josip Gabrić, Stanka Kujundžić, Antun Matarić, vlč. Marko Vukov, vlč. Marijan Đukić, Marko Dulić, Joso Anišić... Oni su utemeljili Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV); izabrali su ime stranke, odredili povijesni hrvatski grb za znak stranke, izradili statut i program stranke i odredili dan osnivačke skupštine. Od 13. svibnja 1990. godine, kada je utemeljen „Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske političke organizacije“ do osnivačke Skupštine su održana sastanci diljem Vojvodine.
U nazočnosti oko tri stotine osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je, u amfiteatru Radničkog univerziteta, održana osnivačka skupština DSHV a. Trajala je oko četiri sata. Taj 15. srpanj je „dan za historiju“, kako su govorili mnogi, i „bit će zapisan zlatnim slovima u povijest Hrvata“.
Subotica je, po izgovorenim riječima, tog dana bila najhrvatskiji grad na svijetu. Poslije punih pola stoljeća vojvođanski su se Hrvati, i pored svih iskušenja koja su prolazili, okupili oko svoje političke stranke.
Za predsjednika stranke izabran je mr. Bela Tonković iz Subotice, za dopredsjednike dr. Milan Bićanić iz Kukujevaca, Stanka Kujundžić i Antun Skenderović iz Subotice. Za članove Predsjedništva izabrani su mr. Julije Skenderović, mr. Ivan Poljaković, Josip Ivanković i Bogoljub Kujundžić iz Subotice, Slavko Kiš iz Srijemskih Karlovaca, Branko Melvinger iz Petrovaradina, Antun Matarić iz Sombora, Stipan Nađ iz Bača i Josip Šorgić iz Kukujevaca.
Nekorektno bi bilo ne spomenuti ljude koji su nazočili osnivačkoj skupštini DSHV a te inicirali osnutak podružnica i mjesnih organizacija: Ivan Poljaković, Marijana Čović, Milivoj Prćić, Jelena Prćić, Josip Sudarević, Blaško Vuković, Antuš Balažević, Vladimir Perić, Marko Vukov, Ivan Stipić, Ivica Čović, Stipan Stantić, Martin Bačić, Grgo Piuković, Martin Gabrić, Vince Dulić, Pero Benčik, Nikola Buljovčić, Marko Berberović, Andrija Ivanković, Joso Orčić, Tome Kopilović, Petar Dulić, Franjo Ivanković, Josip Bačlija, Tomislav Pehar, Josip Sudarević, Blaško Temunović, Zlatko Ifković, Nada Sudarević, Ivan Mandić, Marko Vuković, Albe Kujundžić, Stanko Vaci, Antun Kujundžić, Stipan Knezi, Zoran Čota, Antonija Čota, Mata Matarić, Jozo Kolar, Josip Budimčević, Ivan Kozbašić, Zdenko Buntić, Josip Sabljak, Gabrijel Hlad...
Šireći napredne političke ideje i domoljublje, okupit će i dobiti potporu većine vojvođanskih Hrvata. Stranka se zalagala za postavljene ciljeve isključivo i jedino putem parlamentarne demokracije na svim razinama. Niti u jednom trenutku nije napustila demokratski, nenasilan način borbe za ostvarivanje prava hrvatske nacionalne zajednice.
Ubrzo po osnutku DSHV je osnovao podružnice u Subotici (tri), Somboru, Petrovaradinu. Osnovane su i mjesne organizacije DSHV a: Plavni, Kukujevcima, Novom Slankamenu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu, Sremskoj Kamenici, Sremskim Karlovcima, Baču, Sonti. Gat, Aleksandrovo, Mali Bajmak, Bajnat, Tavankut, Đurđin, Žednik, Mala Bosna, Svetozar Miletić, Bezdan, Bački Monoštor, Vajska, Sot, Gibarac, Ruma, Beška, Surčin...
Negativna kampanja
Već poslije osnutka, 15. srpnja 1990. godine, vodstvo DSHV a, bilo je izloženo negativnoj medijskoj kampanji. Gotovo sve hrvatsko je bilo svedeno na ustaštvo, a neki pripadnici hrvatske zajednice su bili izloženi i pretrpjeli i fizičko nasilje.
I u takvim uvjetima djelovanja DSHV je napravio pravno uređenje statusa Hrvata i samouprave Hrvata, u okviru kulturne autonomije. Službeni zahtjev za kulturnom autonomijom Hrvata upućen je Skupštini Republike Srbije 31. svibnja 1991. godine, a Skupštini AP Vojvodine 22. lipnja 1993. godine.
Na prijedlog DSHV a, 4. studenog 1993. godine u općinu Subotica je u službenu uporabu uveden hrvatski jezik. Inicirali su nastavu na hrvatskom jeziku u Subotici i okolnim mjestima na razini od osnovnoškolske do srednjoškolske nastave, a u Srijemu i Podunavlju sate hrvatskog jezika sa elementima nacionalne kulture.
Na prijedlog DSHVa Skupština AP Vojvodine je osnovala Novinsko-izdavačku ustanovu „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji se financiraju iz vojvođanskog proračuna.
Intezivno su radili tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća na internacionalizaciji hrvatskog pitanja na međunarodnom planu (učešće na Londonskoj Konferenciji) gdje uspjeh nije izostao. DSHV se također uključio i u rad Federalne unije europskih manjina i uspostavio suradnju sa Hrvatima diljem svijeta, uključivši se u rad Hrvatskog svjetskog kongresa.
Neposredno nakon osnutka, u kolovozu iste godine, počelo je kao mjesečnik izlaziti glasilo stranke „Glas ravnice“. Tiskano je 172 broja. Nedugo zatim osnavana je i mladež DSHV a.
Ovo je samo dio djelovanja DSHV a tijekom devedesetih godina, a u tom povijesnom vremenu bilo je bitno ostati i opstati.
No, mora se reći, da je tijekom postojanja i djelovanja bilo i krivih procjena, nesuglasica, nesporazuma i razlaza što je dovelo do formiranja Hrvatskog narodnog saveza od dotadašnjih članova DSHVa. Između ostalih član Hrvatskog narodnog saveza bio je i sadašnji predsjednik Žigmanov.
Od 2002. godine svi oni koji su imali drugačiji pogled na vođenje stranke bili su marginalizirani i isključeni iz života stranke što je dovelo do formiranja još dvije stranke od dotadašnjih članova DSHVa: Hrvatske bunjevačko šokačke stranke i Demokratske zajednice Hrvata.
Ovo je samo dio djelovanja DSHV a tijekom devedesetih godina, a u tom povijesnom vremenu bilo je bitno ostati i opstati.
Ostaće zabilježeno da je DSHV u svojoj 35. godišnjoj povijesti imao tri predsjednika koji su obnašali fukcije pod različitim povijesnim i političkim uvjetima, te se to mora uzeti u obzir kada se vrednuju rezultati koje su postigli.
Kroz broj vijećnika, poslanika može se uspješno analizirati položaj stranke i uloga predsjednika, predsjedništva koji su doveli do takvih rezultata. Od osnutka stranke danas DSHV ima najmanji broj vijećnika, nema poslanike u Skupštini AP Vojvodine i Republike Srbije.
U svojoj povijesti DSHV nikada nije bio bez svoje vijećničke grupe u Skupštini grada Subotice do izbora 2016., za vrijeme Tomislava Žigmanova.
Osnivači DSHV-a žele se okupiti oko svoje Stranke kao 15. srpnja 1990., videći da dolaze podjele. Imaju obvezu i pravo uključiti se u obnovu demokratizacije stranke i održavanje stranačkih izbora.