Mons dr Đuro Kokša, tada pomoćni biskup zagrebački, a prije toga rektor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, književnik i pisac, 16. kolovoza 1980. na književnoj večeri na «Kokićevim danima», održao je prvo predavanje. Naime, poznato je da u komunističkom vremenu jedan katolički svećenik teško je mogao biti priznat kao književnik i pjesnik. Zato su organizatori morali izbaciti iz naslova «Kokićevi dani» i «Književna večer». Ostalo je samo «Dani kruha i riječi!»
Baš s tog razloga smo bili sretni što je jedna tako uvažena osoba održao zapaženo predavanje o Aleksi Kokiću kao religioznom pjesniku što donosimo u cijelosti. Šteta da naši mladi nedovljno ili nikako ne poznaju svoje velikane kao što je bio naš zemljak, svećenik, književnik i pjesnik Aleksa Kokić.
Braćo i sestre!
Dopustite prije svega dvije riječi: prvo, nosim svoj bunjevačkoj braći i sestrama, a naročito Vašem biskupu mons Matiši Zvekanoviću, njegovim svećenicima, redovnicima i redovnicama pozdrav od zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića!
Drugo, želio bih od srca zahvaliti organizatorima «Kokićevih dana» na ovom pozivu koji sam rado prihvatio i smatram svojom čašću da mogu danas zajedno s vama biti iz poštovanja i ljubavi prema vašem najvećem pjesniku, iz poštovanja i ljubavi prema vašoj zemlji i vašem rodu!
Kada više nigdje na svijetu ne bude sijača koji će svojom rukom sijati sjeme po poljima, još uvijek će Kristova prispodoba o Sijaču sačuvati i imati svoje značenje kao zoran okvir Kristove pouke i poruke.
Kada Bačka više ne bude socijalno, ekonomski i ekologično slika svijeta Alekse Kokića, još uvijek će klasovi pjevati.
Makar će sestra drugačije pisati bratu u tuđini, makar dobri ljudi drugim riječima svetkovati svoje svetke, i dalje će živjeti taj okvir, ta slika Alekse Kokića, uhvaćena i fisirana umjetnički za pokoljenja u jednom određenom času ljudi i kraja. Ta slika ne prolazi, jer je pretvorena u živu struju umjetničkog zrenja i doživljaja, u ljepotu. A po Keatsu, jednom od najvećih lirika svijeta: Ljepota je stvar neprolazna…
Što je lijepo radost je zauvijek.
Ljupkost ljepote raste. Nikada ljepota neće
Prijeći u ništavnost…
To lijepo kaže Aleksa Kokić u pjesmi: «Sreća o kojoj se šuti»:
«Ima sestrice dobra, ljepota na ovoj zemlji
Koje se riječima ljudskim opisat ne mogu,
Ljubavi istinske ima o kojoj se samo šuti,
I sreće koju srce osjeća samo u Bogu…»
«Srebrno klasje», Subotica, 1962.
U nizanju redaka pjesme «Ljudi nizine», pomalo monotone, odjednom kao bljesak munje, što osvijetli jarko i nenadano cijeli kraj, uoče se dva stiha kao slučajna, a u sebi su eksplozija:
«… a jedina utjeha je ravni: Bog i oranje.»
«Ljudi nizine» «Srebrno klasje»
Ili još prije, istoimena pjesma «Ljudi nizine» iz zbirke «Klasovi pjevaju»:
«… mirna, nepregledna bačka nizina
u vedre jesenske noći
kada se na svakom koraku osjeća
blagoslov neba i
Božja blizina.»
Osjećaj Božje blizine na beskrajnoj ravni, na beskrajnoj nizini jest osnovna intuicija Alekse Kokića.
Ima predjela prirode koji nam posreduju blizinu Boga, koji nam sugeriraju misao na Boga, na potrebu Boga, kao što je more, kao što je pustinja, kao što je stepa.
Taj osjećaj ravnine i beskonačnosti je najosnovniji i najizraženiji i najizvorniji akcenat duhovne lirike Alekse Kokića u hrvatskoj poeziji tridesetih godina.
Ravnica beskrajna traži prisutnost Boga svojom beskrajnošću.
Tako je malen čovjek, tako je neznatan kad se nađe sam na moru, u beskrajnoj pustinji, u beskrajnim stepama i svoju bol sakriva pred neizmjerjem Boga i neizmjerjem prirode:
«Do mekanih brazda ovlažene oči ne vidi nam niko!» »Ljudi nizine» Srebrno klasje.
Beskrajnost i bjelina dvije su osnovne riječi, dva osnovna pojma religiozne lirike Alekse Kokića.
Bjelina – i mogli bismo, možda, pod tim vidom formalno gledati njegovu ikavicu kad je pjevao dijalektom, mekim dijalektom bačkim, bunjevačkim.
«Ikavica – rekao je Vladimir Nazor – ne doduše ikavica, nego glas «i» najbjeliji je glas.» Dakle ikavica kao i svi pridjevi bjeline, koje pridaje Aleksa Kokić, temeljni su pojmovi osjećanja, kako osjeća Boga i prirodu.
U pjesmi «Blagdan zelenih njiva» on kaže:
«O, i ja ću toga dana kao vjerni sin nizine
moliti bijelog Vladara rukama sklopljenim,
da barjakom mira prođe stazama tvrdim…» Srebrno klasje.
Kao vjerni sin on moli Bijelog Vladara. Kod Alekse je bijela crkva,bijela Gospa itd.
«I kako se lomi u visini
Pod bijelim oblakom njena bijela slika,
Ona mi se uvijek onda čini
Uzdignutom rukom bijelog svećenika.»
Aleksa Kokić nije prvi koji bjelinu spaja sa crkvenim sadržajima. Ima kod Ljube Wissnera lijepa pjesma : «Samotna kapela». Ima još i drugih slučajeva, ali ne vjerujem da je kod ijednog hrvatskog pjesnika ta bjelina Krista potcrtana, toliko naglašena kao kod Alekse Kokića.
Krist je bijel kao što je bijel na slikama i freskama Joze Kljakovića. Krist je uvijek istaknut bjelinom Joze Kljakovića, dubokog vjernika u Krista Boga-Čovjeka. Mogli bismo tako analizom ići do mnogih pjesama. Mogli bismo ispisati riječ bjeline i riječ beskrajnosti boja i ravnica, beskrajno pšenično polje, taj beskraj gdje je čovjek prisiljen da osjeća potrebu i blizinu Boga.
Uzmimo bijelo raspelo, da osjetimo nevinost te slike i usporedimo s raspelom Velasque-ova Krista od Miguela Unamuna, gdje se osjeća sva tragičnost ljudske patnje i težine Kristove boli, gdje su dvije ruke kao vesla kojima ravna teškim križem na spas ljudi.
Nasuprot toj tragičnoj viziji Velasque-zova Krista od Miguela Unamuna mi čitamo tako reći, dječački čiste stihove Alekse Kokića:
«S bijelog je križa Isus raskrilio bijele probodene ruke…»
«Isusova bjelina osvaja poglede, svatko šuti, svatko bi htio reći
kako Isusova bjelina napunja mlade radosne duše
novom ljepotom, novom ljubavi!»
«U sjaju jutarnjeg sunca blješte te drage ruke
kao da su obujmile svežanj bisernog klasja…
Svatko šuti i svatko razmišlja:
Kako je lijepo biti ispod križa
s kojeg je Isus raskrilio svoje bijele
probodene ruke.» «Bijelo raspelo» Srebrno klasje.
Ta sigurnost u Bogu, vedrinom, uvjerenjem, bez spekulacije, bez komplikacije obuhvaća i prožima svu egzistenciju Alekse Kokića i zato on kaže:
«… od toga časa sam uvijek znao
gdjegod se krećem i štogod ja radim,
u Božjim da je sve rukama dobrim….
O, te ruke blage, ja ljubim sve više,
Jer i one mene mnogo, mnogo vole.» «Radost moje duše» Srebrno klasje.
Vjera kod Aleske nije problem, vjera se ne dokazuje, ne brani se i ne širi argumentima, nego živi, živi uvjerenjem koje se saopćuje. Takva je vjera njegova svećeništva:
«Moja je radost veća i uzvišenija,
moje su riječi toplije i mekše,
za moju sreću i brazde već znadu,
jer one će jednog sunačnog dana
s klasovima zrelim dati Kruh bijeli,
za Misu mi Mladu…» «Obasjane brazde» Klasovi pjevaju.
Vjera kao doživljaj, ne kao misao spekulativna i teoretska, iako je bio teolog. Vjera kao sadržaj osobni svojih ljudi svoga kraja.
Bitna je značajka pjesnika uvijek da govori svojim jezikom, vlastitim jezikom. Iskrenost u poeziji uopće, a napose u religioznoj, znači da pjesnik kaže ono što misli da treba osjećati i kazati o uzvišenom predmetu u svečanom ruhu. Stoga je pjesma Alekse Kokića prirodna, spontana, govor svagdanjeg života, kršćanski simboli, obredi, običaji…
Njegova je poezija bliza ljudima, čvrsto ukorjenjena u zemlji, više nego poezija mnogih religioznih pjesnika, teških, razderanih duša. Prirodna, iskrena, bez sumnja, kao ptica što leti pod nebom i spušta se na travu:
«Tamo daleko, daleko, gdje se s nebom sastaje dugi zeleni vlat,
s pjesmom u grlu radosnom, obasjan suncem večernjim,
sa staze je uske kraj šume nesta Maleni Brat.» «Veče u tuzi» Srebrno klasje.
«Mravi su odložili teret s leđa; oni več odavno znaju
kada se pogled Malenog Brata ljubavi žarke u vatri sja,
pobožno treba sklopiti ruke, jer s neba je sišla u polje
Sestra Molitva…
Zamire šapat molitve, mravi polaze nečujno
u svoje dvore skrivene. Isus tiho na prstima,
bijele ruke zanesenog Brata, padaju večernje sjene…»
«Molitva mravi» Srebrno klasje.
Ovi stihovi Alekse Kokića idu uz bok najboljih pjesama Vladimira Nazora u intimnom doživljavanju prirode, idu u blizinu najsvježijeg Nikole Šopa. Ako bismo povukli paralele koje samo do određene granice mogu protumačiti pjesnika, i ako bismo ga stavili u povijesne kontekste, onda njegove zbirke pjesama «Klasovi pjevaju» i «Srebrno klasje» idu u period hrvatske lirike grude, lirike koja je opjevala ljepote zemlje i ljepote prirode, naročito tridesetih godina našeg stoljeća. I u tom kontekstu na mahove Aleksa Kokić ima sličnosti sa Dragutinom Tadijanovićem pomalo i u tehničkom vidu, jer se i Aleksine neke pjesme približuju prozi. Sličnih stihova je bilo kod S. Hrastovca (neki pejsaži i božićni motivi), a još prije kod Đure Sudete. To je poezija gdje je sve prirodno i vjera i običaji tog dobrog svijeta, gdje je tuga i bol nezatajena, ali sasvim u drugom svijetlu, kao bitni dio života, ali ne u ravnovjesju, to jest, svijet nije jednako bolan i radostan, nego radostan iako ima boli. Bol kod Alekse je kao sjena uz predmet. Kao noć uz dan. Kao nužno da bude realno, ali ne jednako radosti, vedrini, ljepoti. Njegova riječ je bliza, ona je narodna popularna, samo to, kao i svaka prednost, ima svojih granica, ograničava mogućnost izraza.
Da što više ljudi shvati pjesnika, on mora rabiti samo one riječi što može jako mnogo ljudi shvatiti. Rječnik i skala osjećanja moraju biti ponešto ograničeni. Bog, bjelina, Krist, patnja, vjera, Crkva, obitelj, nana, sestra i svi skupa, sve je to uključeno, sve to provijava ljubav Božja koja je nerazdvojno spojena sa ljubavlju za čovjeka i za sve što je ljudsko.
Od svih religioznih tema on je obradio i cikluse: božićni, uskršnji i druge cikluse. Ako je tuga i kada je tuga u njegovim pjesmama, sve je dikretno, blago i meko. Socijalne teme u pjesmama: «Tuga našeg šora u ljetno veče», «Susret sa sv. Nikolom», Molitva za mladog orača» - sve je to tipično kokićevski, blago, mekano. Tuga koja ne boli. Isto takve su ove pjesme zavičaju, pa i patriotski ton i povijest roda njegova, teška, mukotrpna, diskretno je profilirana.
«Jedino Tebe nećemo ostaviti», naslov je pjesme koja na tako suzdržan način govori o povijesnom stradanju, o patnjama i boli:
«Zaboravit nećemo nikada tugu onog časa:
Vjetar je hujao hladni svu noć žalosnu, crnu,
Suzama mi smo u oku, blijedi i nijemi bez glasa
Gledali kako se zadnji ognjišta plamovi trnu.
Svoje je trebalo pustit, jer čovjek živjeti mora,
u krajeve pošli smo tuđe, nek volja Višnjeg se vrši.
O, kako bolni smo mnogo probdjeli noći i zora
snatreć o rodnoj grudi, o draži kamene krši.
Tvoju nam darova sliku Domaja draga nam stara.
(ah, šta bi mogli drugo, siroče, na put nam dati?)
u crkvi ona je ures našega novog oltara,
ona nas sjeća, da uvijek brani nas Sinjska Mati.
Grudu smo morali svoju ostavit, jer živjeti treba;
Kuće ostale prazne, starci žalosni, sami…
Ostavit nikad Te nećemo, Gospo, jer s neba,
Šalješ nam svijetlo da jadni ne bi ginuli u tami.»
«Srebrno klasje»
Meka i blaga, meka i tiha, diskretna u duhu i riječi, religiozna poezija Alekse Kokića, izraz je ne samo pjesnika, nego odraz kraja. Bog i ravnica odraženi su preko Crkve, vjere ljudi, žive vjere. Nije pjevao svoju individualnost. Njegova vjera i utjeha bile su pjesme njegove braće, ljudi, njegove zemlje, njegove nane, njegove sestre.
I život, svijet i svemir, sve je u skladu Svemogućeg. I socijalna i zavičajna i rodoljibiva poezija, sve se suklađuje u toj vjeri sveobuhvatnoj. Jedino što je u toj harmoniji disonantna crta, jest nenadana smrt, slomljena grana, otkinuta ruka. Nje nema u poeziji Alekse Kokića. To nije Đuro Sudeta koji osjeća u sebi smrt, koji se bori i pjesnički doživljuje smrt.
U poeziji Alekse Kokića ta nota nije ni malo istaknuta. Smrt je izvan poezije i djela Alekse Kokića, iako je zaključila naglo i nasilno, bijeli stvaralački put bijelog, vedrog, tihog, diskretnog pjesnika Boga i ljudi. Parafrazirajući stihove njegova prijatelja u zvanju svećeništva i u pjesništvu, tragičnog Jeronima Kornera, mogli bismo završiti ovaj mali uvid u regioznu poeziju Alekse Kokića:
U pjesmama Kokićevim mnoga se vratila radost i mnoga ljepota došla do vrhunca, ali mnoga ljepota nije došla do vrhunca, jer pjesnika ljepote više nije bilo!
Mons dr Đuro Kokša je svoje predavanje govorio napamet, pa je bilo teško tekstualno prenijeti. Zato nam ne mojte zamjeriti radi propusta ili pogrešaka. Zahvalni smo što nam je tako široko i znalački ocrtao našeg velikog i još nedovljno obrađenog Aleksu Kokića. Nadamo se ove godine povodom 70. obljetnice njegove tragične smrti, dodati još koji novi pogled na njegov plemeniti svećenički i pjesnički život!
