O Srijemu iz daljine progovara duša samo bolom. O djevojačkoj pjesmi i jesenskim noćima kad se mir prikrada umornoj Zemlji. O napuštenom ognjištu i zaboravljenom jeziku očeva. Zato ne tražite da govorim bez suza!
A da se vratim? Ne mogu. Zidovi su previsoki. Da pišem o ravnici nepreglednoj, o zimama i jesenima, berbama i vršidbama, žitu i vinogradima... O Šokicama i dukatima, mladom vinu i bećarima.
Da donesem tu ljepotu, da opjevam, da naslikam ...
Kako mogu kad ne vidjeh slike i ne čuh pjesme slične onomu što sam ponijela na odlasku iz zavičaja.
Jeste li čuli naše pjesme? Jeste vidjeli svilu u očima i zlato u kosi seljanke s dukatima na prsima i trobojnicom o struku djevojačkom.
Oj jesenske duge noći,
Reko j' dragi da će doći...
Kroz odškrinut pendžer večernja pjesma dopire do srca. Uz pjesmu u Srijemu se radi, pjesmom iskazuje se ljubav, u pjesmi se rađa. Pjesmom tužaljkom na posljednji put, prati se one koji odlaze umorni.
U Srijemu sve je pjesma. Pjeva orač u brazdi, pjevaju zreli vinogradi, jesenjski plodovi, zvona s tornja stare crkve, žice na tamburama, neumorne ruke u žuljevima. Zato ne mogu govoriti o Srijemu.
Zapjevat ću Vam...
Onu pjesmu koju sam ponijela na odlasku.
Ljubica Kolarić Dumić
