Sljepoća je uvijek bila i biti će teška invalidnost, te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i dalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.
Slijepa osoba u nekim situacijama svakodnevnoga života, u kojima osobe koje nemaju oštećenje vida nemaju nikakvih specifičnih potreba, mora plaćati za pomoć. Neophodno joj je potrošiti puno više novaca za svakodnevne kućanske aktivnosti, kao što su: jednostavni kućanski poslovi - pranje i čišćenje po kući, peglanje, kuhanje, te sitni kućni popravci koje svakodnevno obavljamo, a da toga nismo ni svjesni, a slijepa osoba mora zatražiti pomoć druge osobe i nerijetko za to i platiti. Također je neophodna pomoć u odlasku u banku, poštu, kupovinu i sl. Pogotovo je videća pomoć neophodna kad je riječ o nekim specijaliziranijim kupovinama, kao što su kupovina odjeće, obuće, kućanskih aparata i sl. U takvim situacijama slijepa osoba ne može funkcionirati bez pomoći nekoga tko vidi. Kako su to svakidašnje situacije nije uvijek moguće samo zamoliti za pomoć, počesto se mora platiti nekoga tko bi takvu pomoć trebao pružiti (primjerice poznanik, susjed). Jedan od specifičnih problema s kojima se svakodnevno susreće slijepa osoba, a gdje je neophodna pomoć videćih je i kretanje.
Jedan dio slijepih osoba, zbog različitih barijera, nije dovoljno samostalan u kretanju i neophodna im je svakodnevna pomoć videćih; bilo kao vodiča do određene lokacije, bilo kao prijevoza. Ali i slijepe osobe koje se izuzetno dobro samostalno kreću, dosta često trebaju pomoć kada odlaze na nove lokacije koje su im nepoznate. Nažalost i za takvu pomoć često se mora pratitelju materijalno odužiti.
Slijepima su neophodna posebno prilagođena pomagala kako bi mogli steći neke osnovne znanja i vještine, obavljati svoje poslove, pratiti predavanja na školama i fakultetima, te provoditi slobodno vrijeme. Postoji velik broj pomagala koja su skupa, a većina slijepih ih nije u mogućnosti nabaviti iz svojim malih prihoda, te se često događa da slijepa osoba nema neko od pomagala koje joj je od izuzetnog značaja (primjerice govorni tlakomjeri, govorni mjerači glukoze u krvi i slično). Lista takvih potreba bi mogla biti i nekoliko stranica, ali smo mišljenja da je i ovo dovoljno da prikaže specifične potrebe jedne slijepe osobe u današnjem društvu.
Nažalost ne postoji velik broj radnih mjesta na kojima se mogu zapošljavati slijepe osobe. A radna mjesta na kojima su se tradicionalno zapošljavali slijepi kao telefonist i upravni administrator se kao takva sve više gase i zamjenjuje ih moderna tehnologija. Modernizacija tih radnih mjesta dovodi do smanjenja obima poslova, pa na tim radnim mjestima ili je smanjena potreba za ljudskim radom ili je ljudski rad nepotreban (primjerice uvođenje automatskih telefonskih centrala, smanjenje centrala jer sve veći broj poduzeća prelazi na direktne telefonske linije, na mnogim mjestima se ukidaju daktilobiroi). Na taj način moderna tehnologija postaje "neprijatelj" slijepih, ali i sa modernom tehnologijom slijepe osobe mogu jednako uspješno obavljati svoje radne zadatke kao i osobe koje vide, samo im je neophodno osigurati određene prilagodbe radnog mjesta.
Trebalo bi više raditi na poboljšanju uvjeta života slijepih kroz organiziranje različitih edukativnih radionica i tečajeva, tečajeva svakodnevnih vještina i samostalnog kretanja, kreativnog provođenja slobodnog vremena, te svega onoga što bi jednoj slijepoj osobi omogućilo što ugodniji život sa hendikepom sljepoće koji je jedan od najtežih hendikepa.
M.M.
