Piše: sestra Augustina Barišić, :Ponudit ću rješenje. Nad ovom činjenicom moj odgovor je: treba tražiti i moliti dozvolu da smijemo postojati. Jer, ako smo svjesni svoga postojanja tada bez straha hrabro idemo na unutarnje putovanje prema Bogu, ljudima i svojoj duši                

Netko je rekao da je čovjek ono u što vjeruje, a vjera ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi i prezentira. Prava slika Boga pomaže mi da zauzmem pravi odnos prema čovjeku i Bogu te da u Bogu nađem sigurnost i mir.        

Poštovani čitatelji, jeste li znali da svaka osoba na svijetu posjeduje osobno unutarnje putovanje prema sebi, drugima i Bogu. To putovanje odnosi se napose prema svojoj duši. Dakle, svi hodamo prema tom unutarnjem prostoru. Taj prostor je mjesto na kojem nas je Bog imenovao. Stoga s pravom se pitamo gdje je to mjesto? Što zapravo otkrivamo kroz to osobno putovanje? 

Osjećam da je to ono daleko i duboko unutarnje mjesto, sveti prostor a tradicija to mjesto naziva dušom. To je isto ono mjesto na kojem nam Bog objavljuje svoje Ime i na kojem nas zove našim imenom. To mjesto je i pokret prema prostoru koji nadilazi strah. Ono je i mjesto, poštovani čitatelji, gdje se ne bojimo da nas Bog neće prepoznati i zavoljeti. Međutim, sumnju u tu stvarnost i strah možemo i smijemo imati i osjećati. Ali znajmo, ako ih osjećamo, znak je to da vjerojatno još nismo stigli do tog mjesta. 

Zašto je to tako? Naime, postoji strašno puno straha u nama u ljudima općenito. Strah je to kojemu se nikada nismo usudili pogledati u oči. Međutim, pretpostavljam da se svatko od nas neminovno mora susresti sa svojim strahom kad tad u životu. Stoga, vjerujem da je naš najveći neprijatelj upravo strah, a u Sv. Pismu lijepo piše „ne bojte se“ i to u različitim formulacijama 365 puta, baš onoliko puta koliko je dana u godini. Bog je dakle znao da će nam toliko utjehe i trebati, dakle utjeha za svaki dan. A da bude zlo veće, mnogi se prepuštaju tom strahu tako da im strah kontrolira život, umjesto da oni vladaju i kontroliraju strahove. Nisu kadri „stvar uzeti u svoje ruke“! 

Nije to najgore. Zar nije i sam Isus imao strah. Molio je: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!“ No, jedno je jako važno   priznati da imam strahove i imenovati ih. Dakle, nazvati imenom to čega se bojim i reći to Bogu. Pitati zašto se bojim? Što mogu izgubiti?! Što je to?! Što mi to može biti oduzeto? Možda ugled? Novac? Zdravlje? Sigurnost? Neko meni važno životno putovanje? Čega se bojim? 

Dok ovo pišem i sama razmišljam a čega se ja bojim? Nevjerojatno, ali istinito. Došla sam do zaključka da se više od ičega bojim sebe. Zašto? Upravo zato jer još uvijek nisam otišla dovoljno daleko i duboko kroz unutarnje putovanje da bih bila sigurna da sam tu… ili bolje reći da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. Upravo zato, s pravom pitam, zašto onda ne pustiti Gospodina u svoj život da nas vodi prema tom ispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine. 

Stoga, što nam je činiti? Kako moliti? Što tražiti? 

Ponudit ću rješenje. Nad ovom činjenicom moj odgovor je: treba tražiti i moliti dozvolu da smijemo postojati. Jer, ako smo svjesni svoga postojanja tada bez straha hrabro idemo na unutarnje putovanje prema Bogu, ljudima i svojoj duši. Postojanje je dakle taj put koji vodi k Bogu i izvan je svakog straha. Stoga, tek tada kada znamo tko smo; kada znamo što smo; kada znamo komu pripadamo; kada imamo iskustvo prostora u kojem nam je Gospodin govorio, kamo nas je pozvao u postojanje, gdje imamo sigurnost da nas poziva na određene stvari – tada se možemo ophoditi s Bogom i sa svima koje nam pošalje na životni put. 

Međutim, neminovno je i to da će doći krizna vremena u životu svake osobe. Tada, znat ćemo što nam je činiti, što trebamo činiti i željet ćemo se boriti za to. Pa stoga s vjerom molimo, Gospodine,  predugo smo vjerovali tuđim odgovorima. Želimo Te susresti i znati tko si Ti za nas. Umorni smo od pokušaja spašavanja naše duše, mi zapravo želimo sada otkriti svoju dušu. Vjerujemo Gospodine da si s nama. Molimo Te da nas zoveš po imenu, da nam otkriješ ono vječno ime po kojem nas Ti zoveš i da nam dozvoliš vjerovati. Gospodine, vjerovati, da možemo biti pred Tobom to što jesmo, a ne netko drugi. Daj nam svoje ime Gospodine. Daj da spoznamo tko si Ti za nas. Zahvaljujemo Ti Gospodine. Volimo Te i želimo Te još više voljeti, voljeti kao što Te nikad prije nismo voljeli. Voljeti Te na nov način, na način koji ćeš nas Ti naučiti. Ispuni srca ljudi radošću, onom radošću koja ide zajedno s boli, radošću koju nitko ne može oduzeti. Radošću koju poznajemo kada smo u zajedništvu s Tobom. Molimo Te jer Tvoj Duh moli u nama…Ostani s nama Gospodine, jer zamalo će večer! 

I na kraju vjerujmo i mi riječima: „Zacijelo će osvanuti jutro, iščeznut će tama, a glas će tvoj zadažditi zlatnom strujom kojom se prolamaju nebesa.“ ( R. Tagore). U tom istom Duhu želim vam poštovani čitatelji, sretan i radostan Uskrs! Mir vama! 

Opširnije u 42 broju  mjesečnika Hrvatske novine u pdf i tiskanom izdaju strana 4