Piše i uređuje: Žana Alpeza

Ne mogu se sjetiti baš u posljednje vrijeme da sam zamijetila prirodnu djevojku, pri tom kada kažem prirodnu mislim, osim na vanjski izgled, pristojno ponašanje, skromnost, odnos prema starijima odnos prema potrebitima i mnogo drugog  

Kao da počinjem pisati o nekoj animalnoj vrsti koja je na rubu izumiranja pa pod svaku cijenu trebamo poraditi na tome da je prirodno ono što je tvorac čovjeka ovog svijeta, Bog, stvorio. Ono što je stvorio na svoju sliku i, kako znamo svakodnevno reći, majka priroda što nam je podarila ne dirajte. 

Značenjem riječi ovog naslova većina mladih djevojaka, kao i mladića, se neće složiti. Zašto? Iz jednostavnog razloga: rođeni su u nekom novom vremenu koji je donio puno svega drugoga osim onoga da što je priroda dala ostaje sveto, netaknuto, božanstveno.

Ne mogu se sjetiti baš u posljednje vrijeme da sam zamijetila prirodnu djevojku, pri tom kada kažem prirodnu mislim, osim na vanjski izgled, pristojno ponašanje, skromnost, odnos prema starijima odnos prema potrebitima i mnogo drugog. Ono sto ženu/djevojku čini posebnom i lijepom je prije svega njena samouvjerenost, lakoća komunikacije, bontonski stav, pristojno ujedno i elegantno ženstveno odjevanje, itd.

Nekadašnje djevojke:

Ima ih i danas, da ne budemo u zabludi, ali zaista ih je na prste nabrojiti i mislim da svatkom tko je zamijeti srce od dragosti zatreperi. Kada kažem nekadašnje djevojke, osobno bih postavila granicu negdje do 80. godišta prošlog stoljeća. To su generacije djevojaka kao i mladića koje su odgojem imale usađene tako čvrste stavove da ih je nemoguće pomjeriti u svakodnevnom životu, posebnost je izražena u njenoj čistoj koži s malo rumenim obrazima. Kosa je prirodne boje, odijevanje je elegantno sa skrivenim izražajem ženstvenosti. 

Djevojke su imale odnos prema roditeljima izrazito s poštovanjem, kada bi se desile razmirice razgovor je bio terapija za rješavanje svih problema. Isto tako bez ikakvog pogovora slušale su,ne zbog pokornosti već usađenih moralnih vrijednosti. Ne koriste u svojoj komunikaciji vulgarne riječi, ako se već desi neugodna situacija ostatće dama i radije će namignuti ili osmjehnuti se nego li opsovati ili dignuti srednji prst.

Nekada i sada:

Nekada je bilo nepojmljivo odlučit se za tetovažu, što je danas za djevojke i mladiće normalna svakodnevica.

Današnje djevojke nose platforme potpetice a ne štikle ili visoke pete. Nemoguće je i zamisliti kako hodati u njima, to je opterećenje, lošei po zdravlje.

Kada nekadašnje djevojke gledaju film zaplaču uz crno bijeli ekran televizije dok današnji mladi uz nove ekrane i nemaju vremena pogledati u miru film, jer je njima to dosadno i čekaju kada će početi sa emitiranjem neki od realytija. Čini im zadovoljstvo gledati idiote koji za sekundu razbacuju prljavštine iz svojih života za minut slave. Više od šminke na licu i nabildanih bicepsa i slično na kilometar možete vidjeti kada ide djevojka ili mladić – sve za ljepotu.

 No, ne znaju da ljepota dolazi ne izvana, nego ljepota treba zračiti iznutra. Ljepota je ono što nosimo u sebi. Sve izgledaju isto!

Prirodne djevojke kada u mislima odlutaju ne grickaju zanoktice noktiju, ne smiju se kroz zube gromoglasno, već se smiju glasno jer znaju da iskren osmjeh očarava i nema cijenu. 

Prirodne djevojke nakon izlaska uživaju u mirisu kiše, one skinu cipele i hodaju po trotoaru bose, zato što su sretne a ne pijane.

Ne pada im na pamet da stave umjetne trepavice, na suncu ne koriste raznorazne kreme protiv uv zraka. Kao da će kreme spriječiti zrake. Znaju da je vitamin D od sunca jako zdrav. Kada počne proljeće i više temperature skinu se u majice da ih sunce počne tamniti, ne pada im na pamet da tokom cijele godine budu preplanulog tena jer je to nezdravo. Na plaži se igraju sa kamenčićima i sakupljaju školjke, uzmu razglednice i pišu prijateljima pozdrave sa mora, dok modernim djevojkama ne pada na pamet takvo što, pa ih ispod ogromnih šešira i naočala gledaju ispod oka s podsmjehom, a ne znajući kako se zabavljaju, dok se moderne djevojke na rubu živaca zbog kojih crta celulita, a kamoli ne daj Bože kilograma viška... već je na rubu depresije.

Opuštaju se uz pucketanje kocke leda i starih ploča. One se uz šampanjac i narodnjake ne puče već smiješe. Kada čuju trubu pomisle na jazz, ne na isplovljavanje broda, kazalište ne obilaze ili samo posjećuju… stalno mu se vraćaju.

One sanjanju uvijek u boji, tako jako i stvarno da se snovi i u snu ostvaruju.

One ne maštaju o čudima, one čuda stvaraju. 

Kada prođu pokraj vas vrijedne su divljenja i poštovanja. Nažalost, kakva nam vremena dolaze sve više nam se u svakodnevici nameće nešto umjetno/vještačko gubeći onu prirodnu ljepotu, što je priroda stvorila!