Piše: Božica Zoko

Jedan kružni let, smještaj – ni previsoko ni prenisko i onda – guk! Razumiju ga majke ostale bez sinova, sestre bez braće, zaručnice bez zaručnika. O kako ga dobro razumiju. Kćeri bez očeva. Razumije ga svaki gubitnik. Tko god je izgubio koga – predobro razumijeva moje gukanje   

Oči su ti kao u golubice! Tko bi to mogao izdržati?! Toliku sreću da me gledaš. Ovim očima.  Ovim zemaljskim očima.  Ti sigurno prepoznaješ zlo. I ovo okolo i ono što je prošlo kroz mene i bojiš se.  Za mene. Hvala ti na toj ljubavi! Samo ipak ne znam zašto mi tuga guči u grlu. Kao da mi se nikad ništa nije dogodilo, kao da me nema i kao da tebe nema.  Jedini dokaz našeg postojanja jest taj postojani bol što ga ćutim. Ćutim, ćutim i onda – guknem! Moj je život običan.  

Na selu ili gradu – svejedno. Razumijem siromahe koji su nas uzgajali i klali.  Teško je bilo podnositi tu tugu gukanja. Preteška tuga. Kad zakolješ i pripremiš – imaš što blagovati. Jedan obročić čitavato i sigurno - imaš. Koliko golubova, toliko gladnih usta.  Othrani me!  

Slobodni smo i pitomi, mi golubovi. Ali u glasanju nam je pohranjen plač. Ljubav je tako laka i lagašna da naša zaprega može vući njena kola. Ljubav je toliko teška i prepuna da je dostatna jedna golubinja kretnja da se počne kretati i cijeli svijet okretati za sobom.  Vrapci zavide ševi, ali meni ne. I ne žele moju pitomu golubinju ćud. Moje predanje u ljudske ruke.  Ruke što miluju i kolju. A možda mi samo zakrenu vratom. Zavrnu vratne kralješke.  Nekoć bje tako. Sad nije. Sad više nitko ne jede golubove. Sito danas ljudstvo. I presito.   Naše cijele obitelji i rodovi žive nesmetano. S krova na krov. S krova na cestu. Sa ceste na bajer. 

 Dok traje, traje 

Jedan kružni let, smještaj – ni previsoko ni prenisko i onda – guk! Razumiju ga majke ostale bez sinova, sestre bez braće, zaručnice bez zaručnika. O kako ga dobro razumiju. Kćeri bez očeva. Razumije ga svaki gubitnik. Tko god je izgubio koga – predobro razumijeva moje gukanje.  

Vremena što smo ih svi izgubili baveći se nepotrebnostima zapisana su u mom glasu, kao kraljičina smrt u crnim maramama žena iz Guče Gore. Zlatooko sam te pogledala na jednoj slici. Znaš li zašto? Zato što si ti zlatni gospodin. Zlatni pan! Bijeli ban! Sunčan dan! Laku noć! Tako radi ptičje oko! Dobar dan!-Laku noć! Brzo, časomično…Kao da govorim o sebi.  Kad ljudima padne mrak na oči – oni počine svakojaka nedjela i zlodjela. Nama mrak začas padne i začas se svane, nama pticama. Rasprši se tama. O oblaci i mudraci! Prespori ste za jednu pticu golubicu! Niti sije, niti žanje, kaže Sveto pismo. Golubice učiteljice! Učiš našu novorođenčad gukati.  Život je vječan, opominjem te. 

Golubice učiteljice! 

Da ih ima u svemu i posvuda su – od početka do kraja svijeta. Smiluj se!              Gospodine, zašto se neprestano pomičeš u budućnost? Da bi i mi imali kamo ići?  I ja hoću ići u budućnost. Svim srcem želim! Hoćeš li me primiti? Ne želim doći sama preda te. Možda na svijetu  ima koji čovjek samo s jednim prstom, ali ja ne želim biti sama kao prst u toga čovjeka. A zapravo se ne mogu pogađati s tobom. Sve što činiš, činiš za vječnost. Jest, i za vrijeme, ali i za vječnost. Jer vrijeme se proteže u vječnosti. Opjevan gubitak jednim polukružnim obletom. Jatimice. A ipak slobodno.  

Koliko se može biti. Da, doista – koliko se može biti? Granica se upravo sad, ovog časa, ispisuje. I u svakom ih času možeš nadići, nadići granice vlastitog iskustva. Vjeruj u vrstu, ali vjeruj i u sebe!  To zna svaka životinja.  I ptica i riba. I poljska i šumska zvijer.  I stoljetni hrast i mlada šiba. Mladica. Zar ljudi to ne znaju? Ta ljudi su sve! Slika i prilika Božja – prema tome neka se ravnaju 

 Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Bezakonike ću učiti tvojim stazama… i grješnici tebi će se obraćati. Upoznat će te! Da ti jesi Bog ponad nas i u nama. Ispod nas smo – mi. Bog slijeva, Bog zdesna, Bog u sredini. 

 Je, Duha Svetog prikazuju kao golubicu, kano goluba. Kao ljubav između njih dvoje – to bi bilo ispravno. Sve ostalo je muka za koju ne možeš biti previše zahvalan.  Nikome. Ni Bogu.   Možeš samo nazdraviti i reći  - nije me mimoišla čaša. O golubici je dosta – kap! Rosna kap!  A golubu je dosta golubica. Ne mogu zaklopiti knjigu života – ako hoćeš da ti još nešto guknem – zapovjedi gospodine! Zar ja imam kome gukati. Zar sam dostojna da uniđem pod krov tvoj? Zašto me ne udostojiš, Gospodine?  Zar nije to tvoje područje?  Zar nisam pod tvojom rukom?  Gubim li vrijeme  s tobom, Gospodine?  

Zašto meni ništa ne daš? Ništa od onoga što sam željela. Zašto si okrutan prema meni, Gospodine, i svirep i bešćutan? Zašto me ne voliš i zašto me nemaš rad? Jer da imaš, ne bi me držao ovdje u neznanju. U nepostojanju. U praznini kadi ne znan di si da si moj.