Robert Tomšić, rođen je u Sisku 25. lipnja 1970. Do sada je objavio zbirke pjesama: 

Između pjesme i sna, Petrinja: Matica hrvatska, 2011 .Dječje oči, Sisak: Sisačka biskupija, 2014.. Predgovor za obje knjige napisao je biskup Vlado Košić.            

Njima koji ne poštuju Oca

Danas sam izdao prijatelja koji mi je beskrajno vjerovao. 

Gledao sam dok su ga vodili. 

Nije se niti osvrnuo. Otišao je zauvijek. 

Danas sam izdao prijatelja. 

Djecu svoju hranit ću lažima. 

Vlastitu djecu prokleo sam izdajom. 

Ocu neću imati što za reći 

dok me bude gledao svojim blagim očima

Na prvoj crti

Snijeg, Tišina koja ne sluti na dobro… 

Oči su privikle na mrak Uši slušaju daljinu. 

Tijelo je naviknuto promrzlo. Tamo gdje su ljudi… 

Sad se slavi Božić Ovdje gdje sam ja Moli se tišinom.

Jutro

To jutro pjevale su ptice… 

Cijelu prošlu noć grmjeli su topovi. 

Prekrasno, uzalud potroπeno jutro… 

Dan prije srušili su moje rodno selo. Miris paljevine u zraku… 

Što je s onima koji nisu uspjeli pobjeći? 

Cijelu prošlu noć Bog nas je zaboravio. 

Nema suza, čak ni gorčine… 

Oči su prazne (ogledalo duše). 

Što mi je s bratom? 

Za Ivana znam, ali oči su suhe. 

Tog jutra pjevale su ptice, 

Treperio sam od hladnoće

Tog uzalud potrošenog jutra.

Nek' bude k'o u pjesmi prijatelju Vladi

Zimsko predvečerje (vani je noć)

Koju obasjao je (samo) snijeg.

Prijatelj kuca, ulazi, sagnuo se na vratima.

To  pozdrav je njoj i meni.

Vatra pucketa u  staroj peći

(na kojoj ona još uvijek kuha).

On je (na svom kaputu) donio u našu kuću

Da bliži smo ona i ja

(a bliski smo uvijek).

Pričamo puno, ona, on i ja

(očima, riječima, pokretima, ...)

A vatra pucketa u srcima našim

Kao u staroj peći

(na kojoj ona još uvijek kuha). 

na život u naselju tuge? 

Je li ipak mržnja jača od čiste ljudske duše? 

Hoće li uskoro biti i naselja ograđenih bodljikavom žicom

 za još neiskvarene i tople ljudske duše? 

Bojim se da već postoje. 

Samo nisu napisali znak:

 „NASELJE ZA DUŠE KOJE PROGANJAMO!“

Oni i mi Put, putokazi, istina i život

Pored jedne ceste naježi me putokaz

 na kojem crnim debelim slovima piše: „PROGNANIČKO NASELJE”. 

Ni sam taj natpis ne zvuči baš sretno, 

a hale i kontejneri za ljude vide se u daljini

 i uvijek su zatvoreni i hladni. 

Nikada nisam otišao tamo vidjeti te ljude. 

Mislim da bi me gledali bez mržnje, 

ali s dubokim stidom 

u već davno zamagljenim i umornim očima. 

Taj „njihov“ stid i moja je sramota! 

Kakvo je to „Naselje“ teških ljudskih sudbina i patnje?

 Tko ih je prognao iz njihovih domova? 

Gdje su ti koji su ih osudili

Njima nikada neće biti jasno 

Otkuda nam tolika snaga! 

Oni nikad neće znati

 Zašto volimo svoje more, 

Slavonsku ravnicu, zagorske brege

 I goli kamen kršne Like. 

Nemaju vjeru, ponos niti čast! 

Oni koji svoje poraze pretvaraju u pobjede, 

Žive na lažima svojim. 

Vide samo mrak, 

Njuše, čekaju u zasjedi. 

Istine se boje! 

Dok mi spokojno gledamo Svjetlo, 

Naše ognjište ne gasne!