Da li zaista pomažemo svom bratu ili svojoj sestri u nevolji, da li ih posjećujemo kada su bolesni, razrješavamo li njihove probleme kada smo to u mogućnosti učiniti, tješimo li žalosne, hranimo li gladne, dajemo li sirotinji, primamo li putnike, imamo li sućuti i sluha za druge?  

Piše: Marina Klara Gerbicz

„Nositi križ brata mog, znači i nositi križ života svog, jer nošenje križa drugoga, znači i nošenje križa života vlastitoga“, braćo i sestre, Hvaljen naš uskrsli Krist koji je raspet na križu i Hvaljena naša Nebeska Majka, Marija! Mir vama! Kao što nam je već i poznato, svi mi imamo i nosimo svoje križeve po mjeri, svatko od nas po na osob. Neki malo teže, neki malo lakše, ali u svakom slučaju točno odgovarajuće, nezamjenjive, upravo onakve kakvi trebaju i biti, koji vode u ponor ili u raj ovisno već o tome kako se nose i na koji način, prigovarajući i odbacujući ili pak prihvatajući i smjelo noseći. Imao ga je i Sam Krist, te ga imamo i mi, nitko nije bez njega, ali težina Njegova križa se sa našima naravno ne može ni porediti.       

Prihvatiti svoj križ

Svi mi imamo neke svoje prepreke, probleme, kamenje, zamke, stepenice, bodljikave žice, terete, oluje, vatre, ledenice, lavirint, uspone, padove, patnju, muku, bol, brige, borbe, napore na tom svom životnome putu, imamo dakle taj svoj križ. Ali u istom tom križu imamo i pobjedu, snagu, slavu, spas, odgoj, obraćenje, uvjerenje, hrabrost, postojanost, milost, nadu, ufanje, ljubav, u njemu zapravo imamo sve. I zato je od velike važnosti da to blagovremeno i spoznamo kako bi ga mogli što prije prigrliti onakav kakav jeste i početi ispravno nositi, a ne slomiti ga i odbaciti zbog nemara, ne znanja, ne shvatanja ili pak ne prihvatanja zbog njegove naravne težine te se tako sami osuditi i u bezdan propasti. Također, pored svog križa trebamo nositi i križ drugih, križ svog brata ili sestre, i to trebamo svi činiti, bez izuzetka, jer nam je to ljudska i vjerska dužnost ako u svima prepoznajemo Samoga Krista i ako ljubimo druge kao sami sebe. Dakle, dvije zadaće imamo koje trebamo ispuniti. Prva je prihvatiti svoj križ i nositi ga bez prigovaranja, i druga, nositi križeve drugih odnosno pripomoći im u nošenju. Pa da li to stvarno i činimo? Da li nosimo svoj križ ma koliko on težak bio i pomažemo li i drugima da nose svoje baš kao što je Šimun Cirenac pomagao Isusu da nosi Svoj križ koji Ga je odveo u smrt na Život?!     

 Križ je nezaobilazan izazov

Da li zaista pomažemo svom bratu ili svojoj sestri u nevolji, da li ih posjećujemo kada su bolesni, razrješavamo li njihove probleme kada smo to u mogućnosti učiniti, tješimo li žalosne, hranimo li gladne, dajemo li sirotinji, primamo li putnike, imamo li sućuti i sluha za druge, razumijemo li ih, pružamo li ruke da ih dignemo kad padnu, nosimo li osmjeh tamo gdje je potreban, radujemo li se tuđoj sreći, jesmo li uz njih kada to od nas traže, upozoravamo li ih na opasnosti, brinemo li o potrebi drugog i o njegovoj duši da ne propadne, pomažemo li bilo kako svom bratu ili sestri kad im je ta pomoć stvarno prijeko neophodna? Ili pak gledamo da se netko pati smatrajući da mu ne trebamo pomoći, da nas se njegova patnja uopće ne tiče kao da to nije i naša stvar, okrečući bez osjećajno i posve neodgovorno glavu na drugu stranu, ostavljajući ga u svojoj nesreći?! Jer nositi križ drugoga znači pomagati drugome u svemu što možemo, biti mu od značajne koristi i to kako tjelesne tako i duhovne, obzirom da je duša i bitnija od tijela. Križ je naime nezaobilazan izazov, križ je Svjetlost, križ je Put, križ je sve što trebamo da bi postigli nebo i što je teži to je i bolji, spasonosniji.   

Zato predrage i premile moje čitateljke i čitatelji, nosite hrabro i poticajno svoje križeve, ne sablažnjavajući druge, budite Šimuni prema svima, prema onima koje volite kao i onima koje ne volite baš kako smo tome i učeni. „O križu Kristov tako te volim i to ti iz sveg srca stalno govorim. Pretežak mi jesi to ti glasno moram reći, ali znam da će mi Tvoja pomoć kad je trebam uvijek bezuvjetno priteći.“ I blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga sišao na vas i ostao vazda s vama! Volim vas! Uz dužno poštovanje i zahvalnost, vaša.