Piše: s. Augustina Barišić :Priznajmo se danas grešnima, slijepima i sigurno ćemo biti izvedeni na svjetlo      

Priča nepoznatog autora donosi sadržaj koji će vas kao i mene potaknuti na osobno razmišljanje o životu na svim kolosijecima i putovima dok koračamo prema vječnosti. Zašto tako mislim? Iz razloga, što se često usidrimo, lijepo nam je i neznamo cijeniti ono što imamo, što primamo ili smo već primili u svom životu, pa bio to i najmanji dar. Priča počinje sa ukrcavanjem starije žene u vlak, kao i svakog dana prije ovog i tako godinama. 

Poslije nekoliko postaja, primijetila je žena dvije osobe koje su se također ukrcavale u isti vagon gdje se i sama smjestila. Promatrala ih i primijetila je mladića, dok je drugi bio nešto  stariji. Pomislila je, ovo mora da su otac i sin, čini se po izgledu, kazala je žena priželjkujući da joj budu suputnici u vlaku. I zaista, obojica su došla k njoj. Vlak je krenuo a mladić je prekinuo tišinu obraćajući se glasno osobi do sebe.  Pričao je pomalo neobične stvari koje svi već znaju, činilo se ženi. Opisivao oblake te travu i stabla koja mu ispred očiju lete brzinom munje i kako im se gubi svaki trag, te o zgradama koje ponosno pozdravljaju putnike, prolaznike a da nisu ni svjesne svoje uzvišenosti i ljepot. Obraćao se s povjerenjem svom suputniku a on ga još pažljivije slušao, gledao u oči i promatrao njegovo sretno lice i ozarene oči kako isijavaju poseban sjaj kojega do tada nije mogao uočiti. Žena koja je sve to slušala, znatiželjno je i upitala: »Oprostite, dok slušam mladića kako iznosi te za moj pojam jednostavne stvari, divi se, a ja ih niti ne uočavam, premda se svakim danom vozim istim pravcem godinama i sve je uvijek isto. Pitam se, zašto uz dobro razumijevanje ponavljate gradivo koje ste ranije trebali apsolvirati i diviti se ljepoti prirode»? 

Nastala je tišina, nakon čega dubinu tišine razbija glas gospodina koji se s poštovanjem obratio gospođi, činjenicom, ne prezirući njezine zaključke, te joj sa sigurnosšću reče. Draga gospođo, ovaj dječak koji pored mene sjedi je moj sin. Nato će žena, ne slušajući priču, upada u razgovor i kaže. Niste li gospodine razmišljali o tome da ga  odvedete kod liječnika? Upravo zato, jer je vaš sin, jedno malo dijete koje, kao da je tek progledao pa se iznenađuje svemu oko sebe. Otac, zatečen pitanjem ali i još bržim odgovorom žene, i sam pokušava dati pravilan odgovor. Da, gospođo, dobro ste primijetili. Moj sin i ja upravo se vraćamo sa Klinike za očne bolesti gdje je i bio podvrgnut operaciji na očima. Ugrađene su mu nove očne vjeđe, te je ovih dana prvi puta progledao jer je bio slijep i nikada do tada nije mogao tumačiti svijet ojko sebe. A taj netko od koga je dobio nove oči, morao je umrijeti da bi moj sin progledao. I zato se moj sin divi svemu oko sebe. Žena se posrami i pomisli, nije dobro i nikada više neću u životu niti poželjeti a ni pretpostavljati da unaprijed znam nečiju životnu priču.

Poštovani čitatelju, vjerujem da je ova priča ostavila neku poruku i u vašim srcima, a ako nije pokušat ću rješenje potražiti u Biblijskim tekstovima koji nose istu poruku. Evo te priče iz  Evanđelja -  kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja.

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam! Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj.

Kada je zapravo slijepac povjerovao u Isusa? 

Onda kada je progledao, počinje vjerovati u Isusa. Bivši slijepac prepoznaje u Isusu božansku moć i u čvrstoj vjeri i pouzdanju mu se klanja. Isus upravo traži takvu vjeru. Vjeru uspoređujemo s vidom, pa kažemo da nam vjera dariva duhovne oči kojima vidimo stvarnost onako kako je vidi Bog. Vjera je divno Božje svjetlo u nama. Dopustimo da nas to svjetlo stalno vodi u životu. A što Isus čini? Isus ulazi u život ovoga slijepca od rođenja i traži od njega suradnju da bi progledao, ne zato jer ga Isus ne bi mogao iscijeliti samo riječju kako je to činio i ranije, nego zato što nam želi pokazati da za postizanje spasenja moramo surađivati s njime, moramo ustati i oprati kal s naših očiju. Grijeh čovjeka osljepljuje – i mnogi radije ostaju bez očiju nego da bi ostavili grješni život.

Mirne duše možemo reći: Svaki je grješnik slijepac u blatu: ne vidi, gdje je njegovo dobro, gdje mu je sreća. Veliki grješnik redovito je i veliki slijepac: “voli svoje blato” i rijetko traži da progleda. Molimo stalno Gospodina da progledamo ako smo slijepi; da ne oslijepimo ako kršćanskim očima gledamo svoj put i život. Neka nas kroz život vodi Svjetlo – Isus, njegova riječ i njegova ljubav…! Živimo kao djeca svjetla i pretvarajmo svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju braću i sestre.

Ustati, pokajati se i tražiti odrješenje u sakramentu svete ispovijedi. Samo tako će svjetlo koje nam daje Gospodin ponovno moći zasjati u našim životima, a naše se oči otvoriti i prepoznati Njega koji je svjetlost svijeta.

Taj slijepac smo ti i ja, svaki put kad zatvorimo naša srca pred svjetlom koje nam Gospodin daruje, a upravo nam sakrament pomirenja ponovno otvara srca i pušta Isusa unutra. Isus nas ne tjera da ga pustimo u svoje živote, on tiho kuca na vrata naših srdaca strpljivo čekajući da mu otvorimo i da ga pustimo u središte našega postojanja.

Isus je svjetlost koja u naš život donosi radost i spasenje, a na nama je da pred tim svjetlom ponekad jednostavno zatvorimo oči i učinimo korak vjere koji nas približava Njemu.

Priznajmo se danas grešnima, slijepima i sigurno ćemo biti izvedeni na svjetlo