Piše: Ljubica Kolarić-Dumić

Niotkud došli. I nikamo ne mogu otići… Vječni uz zemlju koja ih rađa. I koja ih prihvaća umorne.             

Mogu oni i otići. 

I odlazili su tjerani vjetrovima i olujama. 

Podignuti u zrak kao najmanje zrno prašine u ljetnim sparinama. 

Kad se prije kiše podignu vihori… Kad se ptice razlete po strništima… 

A sve živo traži zaklon i sigurnost.

Odlazili su oni na sve strane svijeta Gospodnjega. 

Ali u mislima i snovima. 

U željama i ostvarajima, u pjesmi i plaču. 

U rađanjima i umiranjima.

Nikad… Oni nikad nisu odlazili!

Vezani za zemlju! Na njoj žive i umiru. 

Ljube je i bore se s njom, mekom i podatnom u proljeće, 

a tvrdom i ispucanom u ljetnim žegama. 

I zato ih ne pitajte odakle su došli i zašto odlaze? 

Ne nanosite bol onima koji su otišli, ne budite im dušu! 

Pustite je neka spava nad oranicama!

 Opširnije u Mjesečniku Hrvatske novine broj 53 u pdf i tiskanom izdanju