Čast mi je i radost čitateljima zavičaja ponuditi svoje Izabrane pjesme pod naslovom Stopama mojih predaka  

 

U zbirci su zastupljene i sve, za mene najvažnije pjesme i lirska proza o zavičaju, koje su nažalost dvaput nepravedno postale žrtve plagiranja Mile Markov Španović: 

Plagirane su u zbirci „Nosim sebe sa sobom u sebi“, Hrvatska riječ“, Subotica, 2014. godine te (nakon javne Isprike Izdavača 2015. i Mile Markov Španović, meni osobno u dugom e-pismu iste godine, nudeći prijevod na francuski jezik, valjda da me utješi?) u zbrci „Mojoj majci spomenik“, BOD, Njemačka, studeni 2016. godine.

O povredi moga autorskog prava pisano je u Hrvatskim novinama (kao i drugdje više puta),  no presedan je i nečuveno, što je Mila Markov Španović moje plagirane pjesme i nakon isprike, perfidno samo „prenijela“ u novoj zbirci „Mojoj majci spomenik“ (nek' se nađe!).

Iako je urednica Jadranka Ivanović Bolog spornu zbirku kod Izdavača odjavila još 2019.  godine, a Mila Markov Španović nakon što joj je 2020. upućena odvjetnička Opomena pred tužbu, sporna se zbirka i dalje reklamira na Amazonu, što me posebno vrijeđa i nanosi bol. 

Mila Markov Španović, iz samo njoj znanih razloga, dvaput je povredila moje autorsko pravo i dvaput se ispričala te obećala da to više ne će činiti. 

Sve moje plagirane pjesme objavljene su (i kazivane na Književnim susretima i svečanostima, osobito na Susretima Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata) od 1983. godine u više knjiga, antologija, zbornika, novina, časopisa, listova i kalendara. 

Nadam se da će Mila Markov Španović održati obećanje iz Isprike, koju mi je poslala avionskom poštom iz Srijemske Mitrovice 7. prosinca 2020. godine!

 

IZABRANE PJESME

Pjesme izabrao: Igor Žic

Urednik: Mladen Urem

Ogranak Matice hrvatske, Rijeka, 2020.

Predgovor

Poezija zavičajne topline i životnog iskustva uzdignuta do univerzalnog

 Pjesnički svijet Ljubice Kolarić-Dumić osebujan je i jedinstven iz više razloga. Baveći se književnošću gotovo četiri desetljeća, ova se autorica iskušala u pisanju proze i poezije za djecu i odrasle, što je u dužem vremenskom kontinuitetu, počevši od prve tiskane zbirke Raskrižje (Rijeka, 1983.) rezultiralo respektabilnim opusom od devetnaest knjiga i slikovnica s notnim zapisima i nosačima zvuka, te jednim prijevodom na esperanto („Ususret svojoj zvijezdi“; „Renkonten al mia stelo“ - poemoj). 

 Njezina poetska i prozna ostvarenja pronašla su svoje mjesto u mnogim antologijama, čitankama za Hrvatski jezik i različitim sintetskim prikazima što je izvrsno prikazano u kratkoj, ali iscrpnoj biografiji tiskanoj uz predgovore ili pogovore njezinih knjiga. Predgovor u više knjiga pisali su Dragomir Babić, Branko Pilaš, Ante Selak, Igor Žic, Zlatko Žužić dok  kao pogovor čitamo recenzije Mirjane Strčić, Manje Kovačević, Stjepka Težaka, Leopoldine Veronike Banaš, Karol Visinko, Đure Vidmarovića, Vjekoslave Jurdana, Milana Špehara i drugih. Prije pogovora Ljubica Kolarić-Dumić se ponekad i sama obraća čitateljima,  zahvalom ili nekim drugim emocionalnim prilogom U jednoj svojoj   dnevničkoj bilješci, kao svojevrsnom nekrologu tiskanom pod naslovom Iz dnevnika jedne učiteljice, sjeća se svoje prijateljice Leopoldine Veronike Banaš. Nakladnik je ukusnim i nenametljivim dizajnom ponudio čitateljskoj publici jedno lirsko ostvarenje koje se čita lako, koje ne opterećuje pretencioznošću, kojom smo prečesto izloženi čitajući poeziju. Knjiga Izabranih pjesama i lirskih proza podijeljena je na osam ciklusa i Prolog (tri minijature o  ikavskom govoru i završni stihovi lirske proze Vratit ću se, Zemljo): Odlazak, Iza podignutih zidova, U ime ljubavi, Znaš li što može ljubav, Ta velika mati, Moje molitve, Ako odete i Vratit ću se, Zemljo. 

Autorica ispisuje ispovjednim, iskrenim tonom svoje proživljene opažaje, iskustva i životne spoznaje. Iako se u tim motivima vrlo često tematiziraju svakodnevne i obične životne zgode, u njezinom svijetu se svi doživljaji humanistički interpretiraju i ponovno osjetilno preispituju. Izraz je neposredan, iskren i lako se čita. Svaki njezin poetski uradak je jedna zatvorena i domišljena priča u kojoj ima puno sadržaja obogaćenih ženskom senzibilnošću pjesnikinje koja svoje poetsko viđenje svijeta oko sebe uporno i umjetnički pretače u poeziju i u svoju lirsku osobnost. U stihovima koji su pisani u raznim formama, bili vezani ili slobodni, bili u prozi ili „poetski“ obiluju autentičnim i samo ovoj autorici specifično upotrijebljenim pjesničkim figurama, koje je ujedno i čine prepoznatljivom među drugim pjesnicima. Iako je pjesnikinja za djecu, ta se njezina karakteristika ne osjeća u pjesmama za odrasle. 

Pjesma zahtijeva komentar, nekakav odgovor s približnim opisom unutrašnjeg stanja pjesnika koji ju je napisao. Struktura pjesama Ljubice Kolarić Dumić je narativna, ali nakon početnih introspektivnih pozicioniranja teme o kojoj govori, autorica skreće u slijed svojih misli koje otkrivaju samosvojnu pjesničku osobnost. Završno postignuće njezinih poetskih uradaka koje se kreće u svojevrsnoj gradaciji primjera iz života i prikazivanja svojih intimnih stanja, rezultira u emotivnoj sintezi bića i svijeta u kojem ono živi, ostavljajući na čitatelja iskren i dubok dojam. 

Nakon ovih primjera izražavanja u poetskom, može se reći kako se zahvaljujući ovoj autorici, čiji je opus značajan kako u riječkom kulturnom krugu, tako i na nacionalnoj razini, svaka će kritička sinteza, koja ne pati od raznih vrsta amnezija i tendencioznih isključivanja, prepoznati ovaj pjesnički opus kao jednu sastavnicu suvremenih poetskih kretanja danas i ovdje. 

Unatoč isticanju navedenih aspekata koji se uvijek čitaju iz onoga što je sada, iz vlastita vremena i s vlastita mjesta, autorica je tipičan lirski predstavnik jasnog i veličanstvenog, koje obučeno u svakodnevnicu naših života dobiva poseban sjaj, pritom se ne odmičući previše od tradicionalnog. O formi i načinu uvijek se dade raspravljati, međutim jedinstveno je mjerilo ipak i na prvom mjestu umjetnički dojam i sugestivnost koju nam umjetnik može prenijeti svoje iskustvo kao univerzalno. S druge strane gledano, autorica istodobno nastoji pokazati kako se pisanje poezije nikako ne smije uklopiti u nekakav prepoznatljiv i definiran sustav koji će ponavljati i reciklirati nekoliko motiva na različite načine. Nikada ne umišlja sebi da se može ukrutiti u način, metodom koja bi vrijedila zauvijek. Ona se radije upušta u pjesničko stvaranje kao dijete koje otkriva vrijednost i smisao riječi, uvijek počinjući iznova i na neki drugi način.

U tome vidim njezin doprinos našoj recentnoj poetskoj produkciji, doprinos koji je vidljiv, primjetan i uočljiv, ali također i prihvatljiv čitateljima koji je rado čitaju. Tu jednako mislim na njezin doprinos dječjoj književnosti kao i književnosti za odrasle.

Mladen Urem

Završni dio POGOVORA Đure Vidmarovića tiskan na koricama knjige

...Na kraju, treba istaći kako je Ljubica Kolarić-Dumić, premda samozatajna, zaorala duboku brazdu u suvremenoj hrvatskoj književnosti, poglavito onoj za djecu. U prozi je vratila povjerenje u Matoševsko poistovjećivanje osobne samobitnosti s krajolikom u kojem si rođen. S aspekta stvaralaštva srijemskih Hrvata, njezina su djela, bez svake sumnje, izuzetan književni oris njihove tragedije, ali i pokazatelj vitalnosti ovog naroda s tragičnom povijesnom sudbinom. Dakako, svako umjetničko djelo, svojim estetskim dosezima u fenomenu univerzalnosti, nadilazi ograde, pa i etničke, i uzdiže se na razinu skupne vrijednosti, postajući dijelom globalne duhovne baštine. 

Ljubica Kolarić-Dumić jedno je od značajnih imena u dugoj plejadi časnih prethodnika, koje je Srijem podario Hrvatskoj.

 Stoga u ovim starodrevnim Vinkovcima, u kojima je Ljubica Kolarić-Dumić stekla vrijedno srednjoškolsko gimnazijsko obrazovanje i ponijela ga u svoj bogati učiteljski i književni život, s velikom radošću dodjeljujemo joj Nagradu za životno djelo „Josip i Ivan Kozarac“ za njezino sveukupno književno djelo.

U ime Povjerenstva za dodjelu nagrada Društva hrvatskih književnika

Đuro Vidmarović