Smatra se da je grad koji danas zovemo Suboticom osnovao nakon tatarske najezde (1241) ugarski kralj Bela IV, naselivši slobodne kraljevske jobađe,[1] od kojih potječe i ime grada – Szabadka (naselje slobodnih ljudi), ali pouzdanih podataka o osnivanju grada jednostavno nema.
Prvi put se u povijesnim izvorima spominje 1391. prilikom suđenja izvjesnom prestupniku iz Zabatke.[2]
Naselje je imalo privilegiran položaj (libera villa regia) jer jedan izvor iz 1429. njegove stanovnike naziva kraljevskim doseljenicima i stanovnicima (hospites et incolae regales). Do 1439. bio je kraljevski domen, kada je kao sajmište (oppidum) dano u zalog znamenitom Jánosu Hunyadiju,[3] te je jedno vrijeme gradom vladala porodica Hunyadi. Od tada pa do turskih osvajanja Zabatkom su vladale vlastelinske porodice Hunyadi, Szilágyi, Pongrácz, Korvin i Török, osim u dva navrata kada se zbog nepostojanja nasljednika aktualnih vlasnika nalazilo neposredno u rukama mađarskih kraljeva. Tvrđava je izgrađena 1470. pa se naselja kasnije i tako naziva: arx (1501) i castrum (1504). U vrijeme anarhije nakon Mohačke bitke subotička tvrđava je oko godinu dana (1526-27) bila sjedište samozvanog cara Jovana (Joanis).4[4]
Pad tvrđave pod tursku vlast najvjerojatnije se dogodio u vrijeme osvajanja Segedina 1542. U tursko doba bila je sjedište subotičke nahije i kadiluka, koji su bili dio Segedinskoga sandžaka. U turskom sustavu naseljenih mjesta najprije je imala status tvrđave (kale), a kasnije palanke. U ovome se razdoblju ime grada javlja i kao Subotica, što je nesumnjivo u svezi s mađarskim izvornikom, budući da su oba naziva samoglasnici ostali isti, a u oba jezika riječ završava deminutivnim nastavkom.5[5]
Iz slabije utvrđene Subotice turska posada se vjerojatno povukla ubrzo poslije pada Segedina (listopada 1686). Po dolasku austrijske vojske u Subotici je, kao i u čitavoj Bačkoj, bila uspostavljena Vojna granica u cilju sprječavanja turskih napada. Kako su Turci do zaključenja Karlovačkoga mira (1699) u više navrata povremeno pustošili po Bačkoj, izgleda da su jedno vrijeme boravili i u subotičkoj tvrđavi. Malobrojno slavensko katoličko i pravoslavno stanovništvo (Hrvati i Srbi) koje je u gradu i okolici boravilo za za turske vladavine, uvećano je doseljavanjem graničara i njihovih porodica na okolne pustare, u tvrđavu i podgrađe, ali se kolonizacijski procesi ne mogu precizno rekonstruirati.[6] Suboticu i okolicu karakterizirali je prepletanje nadležnosti Dvorskoga ratnog vijeća i komorsko-županijske vlasti, te težnje restauriranih Bačke i Bodroške županije da vrše isključivu jurisdikciju na oslobođenim područjima. Spor je riješen tako što je Subotica 1702. uključena u Potisku vojnu granicu čije je sjedište bilo u Segedinu.
Subotica je tako bila jedan od desetak vojnih opkopa, ali sa Somborom[7] svakako najznačajnija, jer je na ova dva mjesta otpadao najveći dio poreznih i vojnih obveza.[8] No, u gradu je osim vojnoga živjelo i civilno stanovništvo, ali podjela naselja na civilni dio koji je podređen Ugarskoj komori i županiji (oppidum) i na dio grada pod jurisdikcijom vojnih vlasti (fossatum) nije bilo potpuna: obje kategorije stanovništva živjele su izmiješano, jer je to bilo personalno odnosno jurisdikcijsko razgraničenje, koje je samo djelomično imalo za posljedicu i teritorijalno razdvajanje. Graničari katoličke i pravoslavne vjeroispovijedi imali su svoje časnike kojima su biil podređeni, dok je svima zajedno bio nadređen kapetan, koji je bio jedne ili druge konfesije. Za Rákoczyjeva ustanka 1703-11. Subotica je opustjela jer je stanovništvo izbjeglo pred obračunima kuruca i njihovih protivnika. Poslije prestanka borbi, u razdoblju mira razvijali su se poljodjelstvo i, u izvjesnoj mjeri, trgovina i zanatstvo. Prema popisu iz 1720. u vojnome dijelu grada je zabilježeno 205 aktivnih vojnika.[9]
Osnovu konfesionalno-etničke strukture subotičkog opkopa i sajmišta činilo je dvije trećine Hrvata (“Dalmatinaca”) i jedna trećina Srba (“Rascijana”). Hrvatsko stanovništvo su još u tursko doba predvodili franjevci provincije Bosne Srebrene, a tako je bilo i prvih godina poslije protjerivanja Turaka. Bosanske franjevce (koji su se vraćali u balkanski dio svoje provincije) u Subotici su postupno zamijenili mađarski franjevci provincije Presvetoga Spasitelja, sa sjedištem u Đunđušu (Gyöngyos). Tridesetih godina je subotička tvrđava preuređena u crkvu, a izgrađena je i još jedna kapela u spomen žrtvama kuge. Pravoslavna crkva je izgrađena 1726. godine. Zabilježeni su franjevački i pravoslavni učitelji početkom četrdesetih godina.[10]
Na donošenje zakonskog članka XVIII. iz 1741. godine o razvojačenju Potiske vojne granice, subotički graničari su različito reagirali. Većina hrvatskoga stanovništva se sa time složila, a izgleda daje tome dosta doprinijela arogantnost novog gradskog kapetana Vujića u odnosu na katoličke graničare (među ostalim, izjavio je i da će franjevački samostan pretvoriti u štalu). Tako je siječnja 1743. u ime grada podnesena molba Mariji Tereziji za stavljanje grada pod civilnu vlast. Već ožujka iste godine je donošenjem Diplome o privilegiranom komorskom sajmištu i na temelju Vječitog ugovora između grada i Ugarske komore, naselje dobilo status komorskoga sajmišta i ujedno novo ime – Szent Mária (Sveta Marija).[11] S konačnim ukidanjem subotičkog vojnog opkopa 1745. sajmište je bilo prošireno. Veći dio srpskih graničara, se zajedno sa manjim brojem hrvatskih, nakon izjašnjavanja o daljnjem statusu, preselio u druge graničarske krajeve ili u Rusiju, ali se dio pravoslavnih graničara nedugo poslije vratio u grad.[12]
Novi status je svakako značio poticaj civilnome razvoju grada. Pravni položaj komorskoga sajmišta je na prvi pogled bio sličan slobodnim kraljevskim gradovima (lokalna organizacija vlasti, jurisdikcija i sl.) ali je još uvijek postojala jaka podložnost županijskim vlastima u upravnim poslovima, a u ekonomskim stvarima je grad bio podređen svojemu feudalnom gospodaru – Ugarskoj komori. Pravni položaj grada je nešto poboljšan 1749. revizijom Ugovora između grada i Ugarske komore.[13]
Nakon 1743. godine Szent Mária se dalje razvijala. Gradska latinska gimnazija u kojoj su nastavu držali franjevci otvorena je 1747. godine.[14] Sukob s plemstvom koje nije htjelo izvršavati obveze prema gradu riješen je iseljavanjem plemića u obližnji Lemeš.[15] Međutim, izgleda da dodijeljeno pravo držanja sajmova nije moglo dostatno utjecati na napredak obrta i trgovine, jer je ono u Subotici zaostajalo u odnosu na Novi Sad[16] i Sombor. Sedamdesetih godina tadašnja subotička župa oduzeta je od franjevaca i dodijeljena svjetovnome svećenstvu podložnom Kalačko-bačke nadbiskupije, koje je odgajano u madžarskome duhu. Tih godina je počela izgradnja i najveće subotičke crkve posvećene zaštitnici grada svetoj Tereziji, današnje katedrale Subotičke biskupije. Od sredine četrdesetih godina, etnička i konfesionalna struktura grada je izmijenjena, budući da su se u grad postepeno doseljavali Mađari, Nijemci i Slovaci, a pored toga je odlaskom vodećih pravoslavnih časnika poslije razvojačenja, oslabljen gospodarski položaj pravoslavnog stanovništva.[17]
Podređenost Bačko-bodroškoj županiji prouzročila je težnje stanovnika Szent Marie za dobivanjem statusa slobodnog kraljevskog grada. Zbog zlonamjernih postupaka Županije u svezi izvršavanja poreznih obveza, 1758. godine prvi puta je spomenuta ideja o novom statusu, ali ništa konkretno nije bilo poduzeto. Prvi koraci na tome planu učinjeni su između 1764. i 1767. godine za vrijeme novoga sukoba sa Županijom, ali bez ikakvih rezultata. Novi sporovi su izazvali ponovne eliberacijske pokušaje grada u razdoblju od 1770. do 1774. godine, no i ovaj puta je to bilo neuspješno. Veliku teškoću je predstavljala činjenica što je u županiji bilo već dva slobodna kraljevska grada: Novi Sad od 1748. i Sombor od 1749 godine.[18]
Tek su pokušaji započeti 1776. urodili plodom kada je 1779. donesena Diploma, kojom je dotadašnje privilegirano komorsko sajmište Szent Mária, pored dobivanja statusa slobodnog kraljevskog grada, bilo predmet i naročite carske i kraljevske milosti: dobilo je novo ime – Grad Marije Terezije (Maria Theresiopolis).[19]
[1] Slobodni posjednici zemljišta koji su bili dužni ratovati za kralja te, osobito, braniti kraljev grad pod kojim stoje.
[2] István Iványi, Szabadka szabad királyi város története, I, Szabadka 1886, 5-8, 36; Laslo Mađar, Prvi pomen naziva Subotice u dokumentu 1391, godine, Koreni : Gyökerek, I, Svedočenje vekova : pravni položaj i stanovništvo Subotice 1391-1828. : Évszázadok vallomása – Szabadka közjogi helyzete és lakossága 1391-1828, Subotica / Szabadka 1991, 35-39; L. Mađar, Još 3 godine do 6 vekova, Pro memoria, 5, Subotica 1988, 8; Laslo Mađar, Uoči 6 vekova, Pro memoria, 6, Subotica 1988, 3.
[3] U hrvatskoj i srpskoj narodnoj tradiciji poznat kao Sibinjanin Janko.
[4] I. Iványi, Szabadka, I, 37-55; Gašpar Ulmer, Tvrđava podignuta 1470. godine, Pro memoria, 5, Subotica, 1988, 7-8; L. Mađar, Subotica i njeno stanovništvo do 1828, Koreni : Gyökerek, I, 1-10.
[5] I. Iványi, Szabadka, I, 56-80; Olga Zirojević, Upravna podela današnje Vojvodine i Slavonije u vreme Turaka, Zbornik za istoriju, 1, Novi Sad, 1970, 21-22; L. Mađar, Subotica i njeno stanovništvo, 11-14; L. Mađar, Nazivi Subotice u pisanim dokumentima, Koreni : Gyökerek, I, 255.
[6] I. Iványi, Szabadka, I, 81-97.
[7] Važno je pripomenuti malo poznatu činjenicu u hrvatskoj povijesti, da je od povlačenja Turaka koncem XVII. pa sve do do sredine druge polovice XVIII. stoljeća osnovu etničko-konfesionalne strukture Sombora činilo 2/3 srpskog i 1/3 hrvatskog pučanstva. A. Hegediš, Slobodan kraljevski grad Sombor (1749-1848), u: Dometi, br. 100-103, Sombor, 2000.
[8] I. Iványi, Szabadka, I, 98-117.
[9] Ivan Jakšić, Iz popisa stanovništva Ugarske početkom XVIII veka, Novi Sad, 1966, 345-349.
[10] I. Iványi, Szabadka szabad királyi város története, II, Szabadka 1892, 258-268, 312, 325-326; Ante Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici, Split 1978, 18-19.
[11] I. Iványi, Szabadka II, Ókmánytár, 27-36. Mirjana Dimitrijević, Gašpar Ulmer, Privilegija kraljevskoj komorskoj varoši Sent Marija 1743, Koreni : Gyökerek I, 45-52; Isti, Večiti ugovor magistrata Subotice sa Ugarskom kraljevskom komorom iz 1743. godine, Koreni : Gyökerek I, 61-72.
[12] I. Iványi, Szabadka I, 28-138; Gašpar Ulmer, Razvojačenje grada i eksodus Srba, Pro memoria, 8, Subotica 1990, 5, 8; Mirko Grlica, Od ratnika – do građana drugog reda, Pro memoria 9, Subotica 1990, 4-5. Valja pripomenuti da naslovi oba članka nisu autorska.
[13] Janoš Doboš, Zorica Pavić, Najznačajnija izvorna građa, Pro memoria 3, Subotica 1987,4.
[14] Više o ovoj školi uspor. zbornik radova Gymnasium 1747-1997, Szabadka 1997. Zanimljivo je da beogradske prosvjetne vlasti (pa čak i sama gimnazijska uprava!) od 1990-ih godina osporavaju ovoj školi status najstarije gimnazije na području današnje Republike Srbije, iako postoji neprekinuti kontinuitet u njezinu radu sve do danas.
[15] Madž. Nemes Militics, današnji službeni naziv mjesta Svetozar Miletić.
[16] Malo je poznato da je i u Novom Sadu u sve do konca Prvog svjetskog rata bilo hrvatskoga pučanstva, koja vrela najčešće nazivaju Hrvati, Šokci, Dalmatinci, Slavonci i Iliri rimokatolici, a govorili su ikavštinom (V. Stajić, Građa za kulturnu istoriju Novog Sada, Novi Sad, 1951, 7, 195-206). “Od 1702.-1748. katolički stanovnici Novog Sada bili su Nemci, Šokci i Mađari… 1718. …dođoše ovamo katoličke bosanske porodice i Šokcima se nazvaše sa ono malo katoličkih Hrvata skupa, koji ovde stanovahu, to ime njihovi potomci sačuvaše do naših dana… U godini 1720. po podatcima o stanovništvu beše Nemaca, Šokaca i Mađara od prilike u srazmeru 50 prema 30 prema 20. U to doba međutim svega ih ne beše mlogo, jer… 1734. g. svekoliko katoličko stanovništvo Novoga Sada nije iznosilo više od 400.” Oko 120 Hrvata je u ovom naselju bilo 1734. a u vrijeme eliberacije oko 250. (Melhior Erdujhelji, Istorija Novoga Sada, Novi Sad 1894, 122-129; Vasa Stajić, Građa za političku istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951, 16). Osamdesetih godina XVIII. stoljeća, stanovnici Hrvatskog Sela (Pagellum Croaticum; Croaten dorff), što se nalazilo na obali Dunava u neposrednoj blizini Novog Sada, preselilo se u Novi Sad. To je pučanstvo asimilirano do konca Prvog svjetskog rata, tako da danas deklariranih oko 6.000 novosadskih Hrvata nisu autohtono stanovništvo.
[17] I. Iványi, Szabadka I, 139-265; I. Iványi, Szabadka II, 218-226, 258-327, 360-374, 436-437.
[18] I. Iványi, Szabadka 1, 204-238.
[19] Budući da su u imenu grada sadržana i dva od inače brojnih imena vladarice, na tada dodijeljenom gradskom grbu nalaze se Blažena Djevica Marija i sv. Terezija Avilska.
Dio iz studije: DIPLOMA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA MARIA THERESIOPOLIS OD 1779. GODINE, autora Slaven Bačić dr.sci. i Stevan Mačković prof. Povijesti