Piše: Ljubica Kolarić-Dumić
Na svim mojim putovima,
Kao u teškoj praznini,
Jasno odjekuju
Tvoje neizgovorene riječi,
Skrivene samo prividom
Uvenulog lišća.
Sve što si prešutjela
Da me ne zaustaviš,
Kada si me još djetetom
U svijet ispratila,
Prekrila si svojom šutnjom,
Kao mekom paučinom.
Ali prešućeni krik
Majčinske boli
Na svakome odlasku
Dugo me pratio.
A mogla si me u ljudskoj
Sebičnosti lako zadržati.
Dok sam ti se uza skute stiskala,
Čvrsto držeći tvoju ruku
U strahu da je ne ispustim.
Kako sam se usudila,
Onako malena i uplašena,
U nepoznato krenuti
Kad si mi najviše trebala?
Često sam se pitala
Kada je bilo to najviše?
Kad su mi odrezali pletenice,
Koje si mi onako nježno češljala.
Kad sam na prvom raskrižju
Zastala.
Kad sam svoje radosti
S tobom htjela podijeliti,
A svaku bol
Na dvoje razlomiti.
Kada je bilo to najviše?
Kad si sebe zatajila
Ne silazeći s puta majčinstva,
Jer bol za mnom –
Djetetu nisi mogla reći.
Iz zbirke „Vijenac od čekanja“
RINAZ, Rijeka, 2012.