Za vrijeme Božića, osim polnoćke, u valjevskoj crkvi svete Obitelji održavaju se mise tako da se svečana danja misa održava 25. prosinca, za sv. Stjepana 26. prosinca sa početkom i za sv. Ivana sveta misa 27. prosinca. Za blagdan Svete Obitelji, koji je ujedno i župna slava, služi se sveta misa. Župni blagdan Svete Obitelji pripreman je u velikom zajedništvu župljana i očekivan s velikom radošću, od najmanjih do najstarijih na poseban način.
Crkva je za ovu prigodu bila posebno ukrašena, a ispred oltara među borovima i svjetiljkama postavljena je Betlehemska štalica sa Svetom Obitelji. Na misnom slavlju okupilo se otprilike šezdesetak vjernika, a posebno raduje činjenica da je župna crkva tijekom svih božićnih blagdana, a posebno za misu polnoćku bila solidno popunjena. Odaziv župljana na svečano misno slavlje dojmio se i oca nadbiskupa pa je istaknuo da bi Crkvu u dogledno vrijeme trebalo nastojati proširiti.
Iz povijesti Crkve svete Obitelji i Hrvata u Valjevu
O povijesti katoličke crkve u Valjevu ne možemo govoriti sa sigurnošću. Mnogo toga je nepoznatog, mnogo je još neistraženog. Sa sigurnošću se ne može tvrditi, ali može se nagađati da su katolici uvijek živjeli u Valjevu, ali kako su živjeli svoj religiozni život zavijeno je u tamu. Tu su živjeli kao obrtnici, trgovci, vojnici, bračni drugovi …
Postoje podatci koji govore da su oko 1730. godine nakon ponovnog oslobađanja Srbije od Turaka u Valjevu živjeli neki Nijemci trgovci, katolici. O katolicima i katolicizmu u Valjevu možemo dokumentirano govoriti oslanjajući se na arhive Nadbiskupije i župske arhive s nastankom prve Jugoslavije poslije Prvog svjetskog rata, a najsigurnije po arhivima De Propagande Fidei u Vatikanu. Veći dio tog materijala je neistražen, osim onoga što je obradio pokojni beogradski nadbiskup dr. Alojzij Turk. U Drinskoj diviziji koja je bila stacionirana u Valjevu, uvijek je bio i vojni svećenik koji se brinuo ne samo za katolike u vojsci nego i za mještane katolike koji su se u vrijeme poslije Prvog svjetskog rata masovno doseljavali u Valjevo. Popis tih svećenika postoji. Posebno treba ovom prilikom spomenuti dr. Mirka Novaka koji je umro 1935. godine u Valjevu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata zna se da je osim nekih njemačkih svećenika služio i prognani od Nijemaca slovenski svećenik Valentin Bertoncelj. Kada se g. Bertoncelj 1. kolovoza 1945. godine vratio u svoj zavičaj, u Sloveniju, za upravitelja Valjeva 30. srpnja bio je imenovan tadašnji župnik na Čukarici g. Andrej Tumpej. Dana 27. svibnja 1947. godine tadašnje komunističke vlasti zabranjuju rad katoličkoj Crkvi koja je imala svoje prostorije u krugu vojarne Kadinjača kod Kolubare.
Nakon toga je bilo dano više obećanja za gradnju nove crkve, ali je sve ostalo samo na obećanjima. Zna se za neka moguća mjesta gdje je trebala biti crkva. Dakle, stalnog svećenika nije bilo više. S vremena na vrijeme dolaze svećenici iz Beograda na poziv vjernika koji duhovno brinu za katolike, mještane Valjeva i vojnike koji su služili vojsku u gradu. Mise su sa strahom imali po kućama, ispovijedali vojnike po parkovima … Sigurno su u tom pogledu najzaslužniji Lazaristi s g. Janezom Smolić na čelu. On je 28. listopada 1947. godine dobio i dekret kao kapelan na Čukarici za skrbnika samostalne kapelanija u Valjevu a 7. travnja 1961. nadbiskup dr. Ujčić izda g. Smolić dekret u kojem ga imenuje upraviteljem župe sv. Obitelji u Valjevu.
G. Smolić je tražio prikladnu kuću koja bi služila kao novi pastoralni centar. Imao je dvije mogućnosti: u Radničkoj br. 5 ili u ulici Zeke Buljubaša 3 za koju su se na kraju i odlučili.
G. Smolić je 17. prosinca 1964. godine predložio Nadbiskupijskom ordinarijatu Beogradske nadbiskupije da se u Valjevu osnuje samostalna župa koja bi obuhvaćala južno – zapadni dio župe Čukarica za koju su duhovno brinuli Lazaristi. Po tom prijedlogu u područje nove župe ušla su i naselja Stepojevac, Jankovac, Veliki Crljeni, Vreoci a osim toga još Lajkovac i Ub. Nekoliko naselja nova župa bi dobila i od kragujevačke župe to su: Ljig i Rudovci.
Dekret o formiranju župe Valjevo nadbiskup Gabrijel Bukatko potpisuje 1. prosinca 1965. godine. Dana 24. lipnja 1965. godine Nadbiskupijski ordinarijat šalje Skupštini općine Valjevo dopis u kojem ih informira da se na spomenutoj adresi održavaju katolički vjerski obredi.
G. Janez Smolić 16. studenog iste godine piše molbu i za blagoslov križnog puta u valjevskoj kapeli. Te godine je devetoro djece pohadalo vjeronauk, a 5. svibnja 1966. godine pečat parohije počeo se zvanično upotrebljavati.
G. Janez Smolić 14. kolovoza 1966. godine dekretom je bio oslobođen svoje službe, a na njegovo je mjesto imenovan g. Petar Tašev kao upravitelj Čukarice i Valjeva. Dakle, godine 1964. biskupija kupuje privatnu kuću u ulici Zeke Buljubaša br. 3 za budući pastoralni centar gdje ce se održavati mise, vjeronauk. Četiri godine kasnije vlč. Petar Tašev gradi malu crkvu. Zbog poteškoća u vezi s dozvolama g. Tašev je prvo sagradio garažu za kamion koju je kasnije pretvorio u crkvu.
Godine 1976. Lazaristi sa Banovog brda dekretom oca Nadbiskupa predaju župu Valjevo u upravljanje vlč. Stjepanu Patljak, koji je bio župnik u Šapcu i Valjevu.
Dolazak fra Bone Ive Mazića, bio je sigurno veliki događaj za obnovu Katoličke crkve ovdje u Valjevu. Došao je u Valjevo u proljeće 1990. godine kao itinerant Neokatekumenskog puta. Uz vjeru, molitvu i veliko trpljenje on je počeo da obnavlja „duhovnu crkvu“, kateheze neokatekumenskog puta. Istovremeno je započeo sa sređivanjem zgrada koje su bile potpuno napuštene i zanemarene. Ni crkva, kao prostor za bogoslužje nije bila u funkciji, a u kuću su kroz otvoren prozor ulazila djeca i u njoj se igrala.
U kolovozu 1999. godine dolazi u Valjevo kao župni vikar, kapelan o. Drago Žumer. Sa dekretom oca Nadbiskupa Stanislava Hočevara u rujnu 2001. godine on postaje i župni upravitelj, pošto je o. Bono otišao u zasluženu mirovinu u samostan sv. Obitelji iz Nazareta u Splitu. Fra Bono je umro 14. lipnja 2004.g. Da bi u travnju 2008. g na mjesto župnika postavljen o. Gžegož Hudek, iz Poljske.
Caritas
Caritas Valjevo počeo je svoje delovanje i rad 1991.god, kada su počeli ratni nemiri na prostorima bivše Jugoslavije.
Tadašnji direktor Caritasa, a sada pokojni, fra Bono Mazić je i sam došao na ove prostore u teškim ratnim vremenima, u vreme ekonomske izolacije zemlje. Došavši iz jedne sasvim različite sredine, ali razumejući tešku situaciju svojih sugrađana, nesebično je pomagao siromašnima na različite načine: u hrani, sredstvima za higijenu, novcu...
Zbog svojih zasluga svrstan je u 100 najpoznatijih ličnosti grada Valjeva.
Caritas Valjevo prvo profesionalno osoblje angažuje 2000. godine i započinje svoj rad u vlastitom centru čiju kupovinu su omogućili donatori Caritas Concordia Pordenone, Caritas Italiana i Beogradska nadbiskupija.
U svom radu Caritas Valjevo je od početka bio transparentan i kao potvrda za to je i dobra saradnja sa Zdravstvenim centrom Valjevo, Centrom za socijalni rad, Općtinom Valjevo i drugim organizacijama.
Caritas Valjevo duguje veliku zahvalnost Caritasu Concordia-Pordenone, koji je od početka rada finansirao najveći deo aktivnosti.
Nadbiskupija Beograd
Godine 1914. između Kraljevine Srbije i Svete Stolice sklopljen je Konkordat kojim je ustanovljena Beogradska nadbiskupija. Pod jurisdikciju Nadbiskupije potpadala je i sufraganska Skopska biskupija.
Prvi nadbiskup Rafael Rodić došao je na službu godine 1924. Nakon njega Beogradsku nadbiskupiju vodili su: Josip Ujčić (1936. 1964.), Gabrijel Bukatko (1964. 1980.), Alojzije Turk (1980. 1986.), Franc Perko (1986. 2001.) i sadašnji nadbiskup Stanislav Hočevar, koji je za beogradskog nadbiskupa imenovan 31. ožujka 2001. godine.
Površina današnje nadbiskupije iznosi oko 50 000 km2 i obuhvaća cijelu Srbiju bez Vojvodine i Sandžaka, a ima oko 40 000 vjernika. Papa Ivan Pavao II. formirao je godine 1986. Beogradsku metropoliju, kojoj pripadaju i Subotička i Zrenjaninska biskupija.
Nadbiskupija je podijeljena na 16 župa: šest župa u Beogradu, uz župe u Valjevu, Šapcu, Boru, Zaječaru, Nišu, Kraljevu, Kragujevcu, Kruševcu, Smederevu i Ravnoj Reci. U okviru kragujevačke župe nalazi se kapelica u Kruševcu, a u okviru Ravne Reke kapelice u Užicu i Vrnjačkoj Banji. Pored dijecezanskih svećenika, u Beogradskoj nadbiskupiji djeluju i redovnici: franjevci Provincije Bosne Srebrene, lazaristi Slovenske provincije, isusovci Hrvatske provincije i salezijanci Slovenske provincije. Tu su i redovnice: milosrdnice, usmiljenke, Isusove male sestre i zajednica sestara službenica Bezgrešne Djevice Marije. Djeluju i dva laička pokreta: Pokret fokolara i Neokatekumenski put.
Hrvati u Valjevu
Po popisu stanovništva 2011. u Valjevu se izjasnilo njih 72 ili 0,18 % kao Hrvati, i po broju su četvrti iza većinskog naroda, Po brojčanosti su: Romi 1413 ili 1,57 %, Crnogorci 135 ili 0,15 %, Jugoslaveni 105 ili 0,12 %, ali i među neizjašnjenima i neopredijeljenima je 565 ili 0,63 %, koji mogu biti potencijal za budući upis u hrvatsku pripadnost.
Najpoznatiji Valjevac hrvatske nacionalnosti je Stjepan Filipović koji je rođen u Opuzenu. Prije Drugoga svjetskog rata obitelj Filipović se dosta selila te je živio u Županji, Mostaru i u Kragujevcu. 1937. godine priključio se radničkom pokretu i prvi put uhićen je i osuđen na godinu dana zatvora. Godine 1940. pridružio se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Filipović se nalazio u Valjevu 1941. godine kada je počeo rat u Jugoslaviji. Početkom srpnja 1941. godine priključio se u Kolubarsku četu Valjevskoga partizanskog odreda. Bio je uhićen po drugi put, i presudom njemačkoga vojnog suda Filipović je osuđen na smrt vješanjem. Obješen je u Valjevu 22. svibnja 1942. godine. Neposredno prije pogubljenja, pred masom koja je dovedena gledati javno vješanje, glasno je antifašističkim parolama izrazio podršku KPJ. Obješen je 15 minuta ranije nego što je bilo predviđeno. Njegovo tijelo je na mjestu vješanja ostavljeno još nekoliko dana, a potom je odnešeno u nepoznatom pravcu i do danas se ne zna gdje je pokopan.
Stjepan Filipović proglašen je Narodnim herojem Jugoslavije 1949. godine. U Valjevu podignut mu je spomenik 1961. godine (rad Vojina Bakića). U rodnome Opuzenu podignut mu je spomenik 1978. godine (rad Mire Vuce i Stjepana Gračana).
Priredila N.R.