Piše: s. Augustina Barišić
Da bismo bili slobodni, oprostimo i trajno opraštajmo jedni drugima dok još možemo i imamo vremena! Gospodin je blizu!
Poštovani čitatelji, vjerujem da smo se svaki od nas našli u situaciji kada smo trebali oprostiti. Ja jesam! I nije bilo lako, ponos je ponos! Međutim, dobro je pitati se, znam li oprostiti i jesam li uistinu oprostio? Jer, opraštanje je proces koji traje ali je opraštanje i pojam koji mnogi, gotovo automatski, vežu uz kršćanstvo i nedvojbeno je da spada u njegovo središte.
Riječ je o temi koja se, s jedne strane percipira kao važna, ali koja je zapravo u mnogočemu još potrebna daljnjeg istraživanja radi postizanja veće jasnoće. Međutim, uvijek kada sam u dilemi, volim uzeti sv. Pismo, pronaći i pročitati kako se Isus odnosio u takvim trenutcima, tako znam da neću pogriješiti. Stoga i sada je prilika da dok čitamo i mi promotrimo riječi iz Matejeva evanđelja ( Mt 18,21-22 ), kada Petar pita Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ A Isus odgovori: „Ne, nisam ti kazao do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam."
Stoga, pitajmo se a što i nama Matej u spomenutom ulomku evanđelja kroz prispodobu želi poručiti?
Osobno osjećam kako Matej i s nama želi podijeliti Petrovu hrabrost kroz upit. Matejevo pero po prispodobi u evanđelju govori o hrabrosti. Dakle, broj za koji se Petar zanimao, je neograničeni broj. Taj broj nema kraja. Osjećam kako je Petar ove Kristove riječi pretočio u razumljivu riječ opraštanja, u Radosnu vijest biti potpuno slobodan. Susret s Isusom i pitanje mučilo je Petra. I to je bio njegov osobni doživljaj teološkog promišljanja i vrednovanja samog sebe kroz poslanje praštanja
Čovjek za Isusa nije broj
Ovo je i očit primjer kako čovjek za Isusa nije broj. Čovjek je za Isusa uvijek osoba i osoban. I upravo kroz oproštenje Isus gleda na čovjeka. Želio je i Petru reći, broj nije važan, važno je srce koje radosno i uvijek prašta. Petar kao da je vidio i našu situaciju. Zato je i postavio upravo to pitanje. A mi znamo kako je i danas teško biti pravedan, biti glas vapijućeg, znati htjeti i željeti oprostiti. Upravo radi takvih poteškoća pozvani smo na promišljanje i preispitivanje samih sebe i svojih čina, kako bismo s Bogom uvijek iznova mogli dati vazmeni smisao životu, prepuštajući Bogu sav svoj prostor i vrijeme.
Poštovani čitatelji, a što nama preostaje?
Ništa drugo, nego moliti neka i nama Gospodin po ovoj prispodobi bude blizak kako bismo mogli trajno praštati. Budimo kadri i mi danas ostvariti ljepotu naše osobne sudbine, našega hoda prema Očevu zagrljaju. I oprostimo jedni drugima, kako i nama oprašta Otac naš na nebesima. A da bismo zaista mogli oprostiti, odlučimo: ne osvetiti se, priznati svoju ranjenost i svoje nutarnje siromaštvo. Podijeliti svoju povrijeđenost s nekim. Oprostiti sam sebi. Početi shvaćati svog uvrjeditelja. Naći smisao svojoj povrijeđenosti u svom životu. Spoznati se dostojnim oproštenja i već pomilovanim. Otvoriti se milosti opraštanja. I na kraju da bismo bili slobodni, oprostimo i trajno opraštajmo jedni drugima dok još možemo i imamo vremena! Gospodin je blizu!