Hroničar

Branimir Miroslav Tomlekin je pored zbirke poezije i nekoliko knjiga sa povijesnim i ratnim temama napisao i četiri humoristično satirične knjige od kojih ćemo priče iz jedne od njih, od ovog broja Hrvatskih novina, objavljivati u nastavcima.

U pitanju je knjiga sa naslovom „Slatko kod Dunje“ u izdanju BISTRICA, Novi Sad. Kroz priče u ovoj knjizi, kako je napisao njen urednik književnik Ivan Balenović, „defiluju plastično i zanimljivo opisani likovi školskih drugara i drugarica, stanodavaca, cimera i cimerki i nezaobilaznih profesora i profesorki (od kojih nijedno nije bez adekvatno duhovitog nadimka), a tu su i neizostavni ljubavni jadi, ekskurzije, školske sekcije, matura... Priče duhovito i satirički odražavaju društvene, političke i kulturne prilike iz vremena u kojem se događaju, a to su kasne pedesete i rane šestdesete godine prošlog veka“.   

       

 

 

SLATKO KOD DUNJE

 

I priča iz I poglavlja „Udaranje flekica“

 

Hroničar

          

Do posljednjeg dana u školi te tisuću devetsto pedeset i osme nismo znali hoćemo li, nakon završenog osmog razreda osnovne škole, polagati malu maturu ili nećemo. Da bi se o tome donijela opštevažeća odluka, formirana je državna komisija koja je bila pretenciozno nazvana "prosvjetna", kao da će ona nekoga prosvetiti. A u igri su bile četiri opcije - od polaganja i male mature i prijemnog ispita za upis u srednju školu, pa preko polaganja samo jednog od to dvoje, do nepolaganja bilo čega.

Članovi povjerenstva su bili izabrani po ključu, kao što je i sve drugo u našoj državi bilo po ključu, a tko se s tim nije slagao, išao je pod ključ. Tako je i ova komisija bila sačinjena po ključu: od predstavnika šest republika, dvije pokrajine i jedne žene, koja je jedina bila iz prosvjetne struke, po ključu.

I, kako god da su glasali, dva i dva predstavnika republika ili pokrajina su bili za svoju opciju, ne htevši ni čuti za bilo koju drugu. A žena iz prosvjete nije mogla odlučiti ni za jednu od tih opcija jer bi izgledalo da time forsira neku političku, a ne prosvjetnu opciju. Uspjela je jedino da se izbori da srpskohrvatski jezik, matematika, povijest i zemljopis budu najvažniji predmeti, koji će se, ako treba, polagati na maloj maturi, ili pri upisu u srednju školu, ili će se polagati u oba slučaja, ili će se posebno bodovati kroz cijelo osmogodišnje školovanje ukoliko se neće polagati ni mala matura, ni prijemni ispit.

Da bi se ipak nekako došlo do odluke o polaganju male mature i prijemnog ispita, šest mjeseci su pravljene neke potkomisije i natkomisije, konzultirani su savjetnici, pravnici, radnici i još neki jadnici, ali bez rezultata.

Na kraju su se članovi prosvjetne komisije međusobno i fizički obračunali, pri čemu je najdeblji kraj izvukla žena jer nije mogla da se opredijeli ni za koga, pa su je, iz već navedenih razloga, svi tukli.

Posljednjeg dana pohađanja nastave, a za pretpostaviti je da je stvar presjekao Središnji odbor na tajnoj i izvanrednoj sjednici, što znači osobno drug Tito, stigla je obavijest da neće biti polaganja male mature.

O sudbini članova prosvjetne komisije bili smo obaviješteni tek mnogo godina kasnije, po njihovom izlasku s dvogodišnje robije, pri čemu je žena, zbog svoje neodlučnosti, čime je stvar učinila nerješivom, dobila tri godine.

Ali, bez obzira na neodlučnost povjerenstva, mi đaci smo morali da se na vrijeme pripremimo za eventualno polaganje male mature, a možda i prijemnog ispita za upis u srednju školu, i to, što je jedino bilo jasno, iz srpskohrvatskog jezika, matematike, povijesti i geografije.

A meni je bilo jako teško učiti jer sam sve vrijeme mislio na svoju prvu pravu i jedinu ljubav.

Naime, iz Šapca je, pri samom kraju školske godine, u školu u našem selu došao novi nastavnik kemije, koji je sa sobom doveo svoju ženu i njihovu kćer jedinicu. Bila mi je vršnjakinja i upisala se također u osmi razred, ali ne u moje "a", već u "b" odjel.

A Dunju, tako se zvala kći novog nastavnika kemije, prvi put sam ugledao u školskom hodniku na velikom odmoru i istog trenutka se smrtno zaljubio u nju. Što je najgore, od tog dana sam počeo da se ponašam tako da više nitko nije mogao da me prepozna, pa ni rođena mati, a sa svojim djedom, koji me je u životu podučava u svemu i svačemu i bio moj ljubimac, uzor i idol , više nisam htio ni razgovarati, posebno ne po pitanju žena.

Zbog svoje prve prave ljubavi ustajao sam sat ranije da bih se besprijekorno sredio za školu, a počeo sam i da maltretiram ukućane kupovati neke stvari kao što su pasta za zube, četkica za zube, korito za kupanje, umjesto lavora kojeg smo do tada koristili , veliko ogledalo i druge potrepštine koje su dotad u kući bile nepoznate. Za njih nisu htjele ni čuti naše žene, kako smo ja i djed zvali moju mamu, moju strinu i moju tetku, a ovdje treba reći da u kući nismo, osim mene i djeda, imali drugih muških glava, jer se moj otac, moj stric i moj teča nisu nikako vraćali iz rata, koji je odavno završen.

I pored protivljenja naših žena, djed je, znajući da sam se bukvalno razbolio od ljubavi, uslišavao svaku moju želju. Na kraju krajeva, njega svakog bolesnika košta i nikome ne treba biti žao dati novac za to.

Počeo sam iu školi da razvijam neke teorije o korisnosti spajanja "a" i "b" odjela i da o tome vatreno raspravljam sa svakim od nastavnika, ne bih li ih privolio da se moje ideje provedu u djelo, a sve u jedinoj namjeri da što više vremena provedem u sve bližoj blizini svoje prve, prave i jedine ljubavi, Dunje. S druge strane, prestao sam učiti, čak sam počeo i da zaboravljam ono što sam dotad znao, ali prestao sam i da jedem. I u kući iu školi, svi su zapazili moje logoraški upale i zgasle oči, moje blijedo i mršavo lice, sve sićušnije tijelo, moje iznenadno iracionalno razmišljanje i frapantno neznanje. I, nastala je panika iu kući iu školi. Mati me je odvela liječniku, a ovaj, pošto me je detaljno pregledao, izderao se na nju kao sumanut da svoje zdravo dijete smjesta vodi kući i da ga tamo hrani kako treba.

A onda je djed našim ženama predložio da me vode u Novi Sad, "pci'ičkom" doktoru, i mama je, sve nekako izdaleka, počela me priprema za odlazak tamo. Na kraju sam shvatio kuda to sve vodi, uvidio sam da takvog kakav sam Dunja neće htjeti ni pogledati, ai inače me nije gledala, i istog časa sam se prenuo. Dotjerao sam cara do duvara i, kao da sam se ponovo prizvao pameti, setih se da mi ipak najbolji savjet u vezi s nastalom situacijom može dati moj djed.

"Deda, imaš li vremena da malo popričamo u podrumu?"

Mora se znati da smo ja i djed uvijek i jedino u našem velikom podrumu, u četiri oka i na miru, vodili "muške" razgovore i rješavali "muške" probleme. To je inače bila tradicija u kući. I mog djeda je njegov djed vodio u podrum na takve razgovore, njega je, opet, vodio njegov djed, a njega ...

Skočio je kao oparen, ali od radosti:

"Baćo, zar ne znaš da za tebe imam vremena u svako doba dana i noći!"

Sad, međutim, u podrumu, ja sam bio taj koji nije mogao prepoznati svog djeda. Govorio mi je nekim čudnim, tihim i lelujavim glasom o poklanjanju djevojci nekog cvijeća, o lijepom osmijehu io pozdravima napisanim na ceduljicama - dakle o kulturnom ponašanju, pa onda io mom prijedlogu Dunji da zajedno učimo, pri čemu nitko u kući ne bi bio protivan da ona kod nas i dolazi, o plesu koji se održavao u selu svake subote, i, na kraju, da ja i Dunja, kada završimo malu maturu, a to je za nepunih mjesec dana, možemo zajedno odlazimo na plažu na Savi, kuda ću , također, čim maturitram, smjeti idem sam, bez njegove pratnje. I sve u tom stilu. A najsumnjivije mi je bilo to što nije nijednom spomenuo konje, koji su mu uvijek iu svemu bili primjer razumnog i logičnog ponašanja.

"Deda, da li si se i ti zaljubio?" Upitao sam ga usred njegove sljedeće rečenice.

opširnije u Hrvatskim novinama u pdf i tiskanom izdanju strana 20-21