Piše: s. Augustina Barišić
Stvoreni smo za velika djela. Nismo stvoreni za život bez cilja. I taj je najveći cilj ljubiti i biti ljubljen. U svijetu postoji velika patnja. Materijalna patnja znači biti gladan i bez krova nad glavom, a ipak mislim da je najveća patnja kada je čovjek osamljen, kada se ne osjeća voljenim ili kada nikoga nema. Lijepo je živjeti u vremenu svetaca, posebno onih s kojima smo se uživo susretali i na tlu Hrvatske. Sv. Ivan Pavao II., sv. Majka Tereza, pa uskoro i o. Ante Gabrić, su dakle osobe koje su kročile i našim putovima kojima mi danas koracamo. Osobno sam ih upoznala, poznavala i susrela se po nekoliko puta u svom djelovanju i na radnom mjestu.
Tako, u nedjelju, 4. rujna na Trgu sv. Petra u Vatikanu papa Franjo proglasio je svetom Majku Terezu, redovnicu koja je napustila sigurnost svoje redovničke zajednice i krenula u avanturu s Kristom gdje je zajedno s njime tražila, nalazila, služila i njegovala, posjećivala i zbrinjavala siromahe i umiruće na ulicama Kalkute, indijskog grada s preko 4 milijuna ljudi. Kako papa Franjo reče, izišla je na periferije k ljudima koji nisu poznavali Krista a ona im je svojom brigom i ljubavlju pružala Kristovu ljubav.
Smatram da svi znamo tko je bila ta velika žena našega vremena? A onima koji ne znaju, pokušat ću je približiti u par riječi moga izlaganja.
Dakle, krsnim imenom zvala se Agnes Gonxha Bojaxhiu. Rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji, 26. kolovoza 1910. godine, a 27. osobno je smatrala svojim pravim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena. Majka Terezija je bila najmlađe dijete u obitelji Nikollë i Drane Bojaxhiu.
Opisati jednu veličinu poput Majke Terezije nije lako. Ljubav, predanje, jednostavnost i miris Neba koje je iza sebe ostavila Majka Terezija, može samo onaj tko ju je uistinu poznavao. Ali, vjerujem i u onu drugu stranu „medalje“, da zapravo nema osobe naših dana koja za nju nije čula ili ju osobno upoznala. Živjela je u danima našega vremena.
Kako rekoh, kroz nekoliko susreta, osobno sam je upoznala. No, jedan susret s Majkom Terezijom bio je poseban. Taj susret ostavio je poseban dojam osobe koja je darovala svoj život najpotrebnijima koji su na rubu socijalne, zdravstvene, duhovne, fizičke i psihičke životne gladi.
Bio je to posjet intenzivnoj jedinici Neurološke Klinike KBC Zagreb na Rebru 1976. godine. Došla je s ocem Antom Gabrićem posjetiti tada najteže bolesnike intenzivnog liječenja gdje sam radila. Da, bila je to posebna milost za mene. Milost je to i za bolničko osoblje, kao i za teške bolesnike. Bila je nedjelja, kišni jesenski dan. Dan je bio pretežak za pacijente sa izljevom krvi u mozak i drugim neurološkim dijagnozama, te smo imali jako puno prijema. Pacijenti su bili „poslagani“ poput sardina, jedan do drugoga na krevetima intenzivnog liječenja. Mnogi pacijenti su, zbog nedostatka kreveta, ležali na pomoćnim krevetima, a intenzivna je, kako je sama Majka Terezija tom zgodom izrekla, izgledala poput njezine Kalkute. Saginjala se do svakog bolesnika i svakomu je nešto izrekla u najdubljoj tišini. U jednom trenutku okrenula se prema meni i kazala riječi koje i danas odjekuju u mom srcu: „Sestro Augustina, nemojte tražiti misije u drugim dijelovima svijeta. Ovdje su vaše misije! Ovdje vas Bog želi. Upravo ovdje ispunja svoj plan s vama. Tu vas je Bog zasijao. Tu rastite, cvjetajte i rod donosite“.
Te riječi Majke Terezije našle su odjeka u mom srcu i životu, tako da sam još i danas na istoj Klinici, te nastojim svjesno ulaziti u svaki trenutak svoga života.
Dakle, ta velika žena naših dana sijala je i oplođivala Riječ Božju svakim korakom svoga hoda zemljom cijeloga svijeta. Bila je milosrdni Samarijanac našega vremena. Svojom blizinom bila je živi Tabernakul dušama žednima ljubavi, a iza sebe je ostavljala miris Neba kamo god je koračala!
I nije to sve, ona je za života osnovala katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti koje su nastavile njezinim stopama. Majka Terezija više puta je boravila u Hrvatskoj. Surađivala je i sa hrvatskim svećenikom misionarom ocem Antom Gabrićem.
Skupština grada Zagreba 1990. godine proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba. Majka Terezija je bila izložena udarcima - 103 - Ljubav čini najljepša čuda sa svih strana. Umrla je u Kalkuti 5. rujna 1997. godine, a sahranjena je uz državne počasti odobrene od indijske Vlade u znak zahvalnosti za njezinu pomoć siromašnima svih religija u Indiji. I nije to sve što je činila Majka Terezija.
Sveta Stolica je kao čudo prepoznala iscjeljenje tumora u abdomenu Monice Besre, Indijke, nakon što se molila i kraj sebe imala medaljon sa slikom Majke Terezije. Besra je izjavila da je snop svjetlosti došao sa slike nakon čega je ozdravila od tumora. Nije čudno da ju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 19. listopada 2003. godine.
Imala sam i tu milost biti prisutna na samom proglašenju Majke Terezije blaženom i svetom, a papa Franjo u nedjelju 4. rujna na trgu sv. Petra u Vatikanu proglasio ju je svetom.
Majka Tereza je utemeljila redovničke zajednice Misionara i Misionarki ljubavi koje to poslanje nastavljaju činiti i u drugim gradovima svijeta.
Za svoje djelovanje dobila je Nobelovu nagradu za mir (1979. godine).
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine u tiskanom i pdf izdanju broj 37 strana 4