U 34 broju mjesečnika Hrvatske novine možete pročitati intervju s Ljubicom Kolarić-Dumić, književnicom, članicom Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske
Živim i pišem kao da nikada nisam otišla iz Kukujevaca
Smatram da SVIJET nije smio dopustiti da se dogodi tako strašna tragedija jednog naroda, koji je stoljećima živio u svom zavičaju
Za početak razgovora predstavite se našim čitateljima.
Rođena sam u Kukujevcima 7. kolovoza 1942. godine. Osnovnu sam školu završila u rodnom mjestu, gimnaziju u Vinkovcima, a Pedagošku akademiju u Rijeci. Na Filozofskom sam fakultetu u Zagrebu odslušala sve semestre, a odustala pred sam diplomski ispit s tri nepoložena predmeta, ali mi nikada nije bilo žao, jer sam upoznala predivne profesore, vrsne stručnjake jezika i književnosti. Do umirovljenja (četrdeset i tri godine, osam mjeseci i 25 dana!) radila sam kao učiteljica hrvatskoga jezika. U zbirci pripovijedaka za djecu „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“ u liku male Zlatice zapisala sam: „Željela bih biti učiteljica, glumica i ostati kod kuće!“ Sve tri želje nisam mogla ostvariti, jer sam radi školovanja morala otići od kuće, ali sam SVETI POZIV učiteljice objedinila s Božjim darom za umjetnost. Na nastavi, te u literarnim, novinarskim i scenskim skupinama, potpuno sam se posvećivala ljubavi prema djeci, hrvatskomu jeziku, književnosti, glazbi i scenskoj umjetnosti. Priređivala sam glazbeno‑poetske recitale za školske priredbe i za mnoga natjecanja. Za literarne radove učenici su dobivali nagrade i priznanja, što je neopisiva radost učitelja. U svakoj sam generaciji otkrivala nadarene učenike i nastojala razvijati njihove talente. Danas su mi bivši učenici – moji veliki prijatelji, a ja silno ponosna i sretna što sam od tri želje iz djetinjstva odabrala poziv učiteljice. Jedino nikada nisam mogla „ostaviti“ svoje Kukujevce, stoga ljubav prema zavičaju nosim u srcu cijeli život kao bolni teret. Doc. prof. dr. sc. Vjekoslava Jurdana, naslovila je veliku znanstvenu studiju o mojemu književnom stvaralaštvu „Priljubljena uz zemlju“ koja će biti objavljena u ovogodišnjem Godišnjaku za znanstvena istraživanja u Subotici. O vezanosti za zavičaj u mojoj poeziji, pripovijetkama i drugim proznim tekstovima, pisali su mnogi relevantni stručnjaci za književnost.
Osim rada u školi aktivno sam sudjelovala u mnogim kulturnim zbivanjima, organizirala i vodila mnoge književne susrete u Rijeci. Od 1983. do prestanka izlaženja, bila sam član uredničkog vijeća glasila „Odgoj i osnovno obrazovanje“, pisala o umirovljenim učiteljima. Od 1994. neprekidno sam član Prosudbenog povjerenstva za literarni izraz LIDRANO‑a za osnovnu i srednju školu Primorsko‑goranske županije, a nekoliko godina i natječaja „Zlatna ribica“ za literarne i novinarske radove Hrvatske matice iseljenika za hrvatske škole u inozemstvu. Član sam Uredničkoga vijeća glasila protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“ u kojemu sam niz godina vodila stalnu kolumnu „U pohode zavičaju“, obrađujući nezapamćenu tragediju progonstva Hrvata iz Srijema. Od 1991. godine čitač sam u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.
Član sam Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Udruge dragovoljaca domovinskog rata, te Hrvatskog kulturnog vijeća. Dobitnica sam Godišnje nagrade grada Rijeke za 2006. godinu za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu, prve nagrade za prozu Hrvatskog slova 2012. godine za priču Vestalkino pismo, prve nagrade za pjesmu Razigrani dani za tekst na Dječjem festivalu Kukuriček u Đurđevcu 2014. godine, a slikovnica Ja se mraka ne bojim od 2008. godine doživjela je četiri izdanja. 2015. godine ju je objavila Nakladnička kuća ALFA, a na natječaju Hrvatske nacionalne knjižnice odabrana je među 17 od 130 pristiglih naslova raznih nakladnika za Međunarodni natječaj Stiftung Buchkunst u Njemačkoj.
Koliko ste do sada izdali knjiga? Molim Vas da ih nabrojite i ukratko opišete.
Do sada sam objavila 17 knjiga, ali to su manje zbirke poezije i priče za djecu i odrasle, šest slikovnica s notnim zapisima i nosačem zvuka, te jednu pjesmaricu. U književnosti sam se kasno javila zbirkom poezije Raskrižje 1983. Mislim da ni tada ne bih imala hrabrosti da jedna riječka profesorica nije inzistirala da me upozna s Dragutinom Tadijanovićem. Nakon susreta s velikim Tadijom i njegove tvrdnje da se pjesme moraju objaviti, krenula sam u jedan novi svijet. No, i uz izvrsne recenzije stručnjaka, kao da se nisam trudila ni više objaviti, niti da svoje knjige na pravi način „pokažem“ javnosti. Nedavno mi je književnica Sonja Zubović, pročitavši moju bibliografiju, napisala: „A za kaj ja za Vas ne znam?“ Poput kolegice Zubović i sama često i tužno uzviknem: Zašto me književna scena ne poznaje, zašto moje dječje pjesme nemaju zasluženo mjesto u čitankama i u lektiri?
Poslije Raskrižja slijedile su zbirke: Sva u srcu, Vratit ću se, zemljo, Molitva za Hrvatsku, Stazama jutra, Uz baku je raslo moje djetinjstvo, S vjetrom kroz godinu, Od proljeća do proljeća, Obasjana suncem, Izašli iz priče, Igrajmo se radosti, Ja se mraka ne bojim, Rijeko, grade, djetinjstva sretnog, Ususret svojoj zvijezdi, Renkonten al mia stelo (prijevod zbirke Ususret svojoj zvijezdi na esperanto), Pjesma o zmajevima, Vijenac od čekanja i Otvori srce pjesmi.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Hrvatske je 2014. godine Vašu slikovnicu „Ja se mraka ne bojim“ preporučilo kao dobrodošlu za učenike 2. razreda osnovne škole. Jesu li se za nju intresirale institucije iz Vojvodine koje su zadužene za obrazovanje na hrvatskom jeziku?
Ovo mi je pitanje zadnje vrijeme donijelo mnogo bola zbog nepravde prema mojemu književnom stvaralaštvu za djecu, a također i prema djeci u vrtićima i učenicima osnovne škole, kojima su moje pjesme i priče nedostupne, unatoč visokim stručnim ocjenama i preporukama. Ne znam je li došlo vrijeme da se – pred kraj života – upitam koji je razlog da moj rad visoko ocjenjuju relevantni stručnjaci, a institucije nisu zainteresirane. Nadam se da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nakon javne rasprave o Kurikulu – u lektirne naslove uvrstiti slikovnicu „Ja se mraka ne bojim“ za koju su još 2014. godine i sami dali izvrsnu ocjenu i pismeno obećanje da će je preporučiti prilikom izrade novog Kurikula – što iz meni nepoznatih razloga, nije učinjeno. Isto tako očekujem od institucija Vojvodine da će stručna službe za Odgoj i obrazovanje proučiti moje književno stvaralaštvo i dati mu zasluženo mjesto u školi i dječjim vrtićima.
Cijeli radni vijek ste u školi predavali hrvatski jezik. Što biste poručili nastavnicima koji predaju nastavu na hrvatskom jeziku u Vojvodini.
Ljubav, ljubav i samo ljubav! Na prvome mjestu ljubav prema djeci, jer tko nema te ljubavi, teško će se snaći u tom SVETOM POZIVU, koji nosi veliku odgovornost u razvoju djeteta, njegovu odgoju i obrazovanju; u odrastanju u zdravu mladu osobu, spremnu i sposobnu za rad u društvenoj zajednici, u svojoj obitelji, u državi.
Nabrojite pjesme koje su Vam uglazbljene.
Uglazbljene su mi 64 (većinom) dječje pjesme, koje su izvođene na mnogim festivalima, a uglazbili su ih: Ljuboslav Ljubo Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Štefanić, Stjepan Mikac i Mladen Matić. Za ovu je prigodu nemoguće sve nabrojiti, stoga ću istaknuti tek nekoliko od svakog autora glazbe: Molitva za Hrvatsku, Hrvatskoj majci, Vratit ću se, Zemljo, svečana pjesma protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Badnja noć, Već se čuje zvon, Betlehemsko sveto svjetlo, Božiću dragi, Pjesma povratnika, Majka, Himna OŠ Brajda Rijeka, Rijeko, moj grade, Riječki karneval, Domovina to je radost, Mali čuvari mora, Brzojavi iz dječje pošte, Što pjevaju ptice, Prva ljubav, Dajte mi krila, Prava ljubav, Čarobnjakov šešir ili pjesma o baki, Otvori srce pjesmi, Pjesma o zmajevima, Razigrani dani, Naša maca, Mi gradimo novi svijet, Igrajmo se radosti, Prijateljske ruke, Praznici za školske klupe, Plavi val, Ja se mraka ne bojim i druge.
Na koliko jezika su Vam pjesme prevedene?
Neke su mi pjesme prevedene na albanski, talijanski, ukrajinski i slovenski, a cijela zbirka Ususret svojoj zvijezdi na esperanto.
Jesu li Hrvati u Srbiji sačuvali svoj kulturni identitet?
O tomu nisam kompetentna govoriti. Iz Srijema sam otišla nakon završene osnovne škole i znano mi je samo vrijeme moga djetinjstva. Već prilike poslije drugog svjetskog rata za nas Hrvate bile su vrlo teške. O tomu sam pisala u pričama i tekstovima za časopise i novine. Nažalost, Hrvati su devedesetih godina protjerani iz Vojvodine, osobito iz Srijema, a iz mojega rodnog mjesta Kukujevci – istjerani su svi (ostalo je tek nekoliko obitelji). Smatram da SVIJET nije smio dopustiti da se dogodi tako strašna tragedija jednog naroda, koji je stoljećima živio u svom zavičaju.
Rođeni ste i proveli djetinjstvo u Kukujevcima iz kog su Hrvati 1991. prognani. U kojim djelima ste o tome pisali?
O tragediji protjeranih Hrvata pišem u mnogim časopisima i novinama: U Zovu Srijema imala sam svoju kolumnu „U pohode zavičaju“ u kojoj sam opisivala stravične sudbine Kukujevčana, koji su raseljeni u preko 120 mjesta diljem Hrvatske. Kad sam prvi put u Rovinju na Susretu književnika iz dijaspore s književnicima iz Hrvatske imala izlaganje o toj temi, svi su sudionici bili zgranuti, većina je plakala, a poznati svećenik i pjesnik, dr. sc. fra Šimun Šito Ćorić iz Švicarske odmah je dao veliki novčani prilog za popravak crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima. Crkva je proglašena spomenikom kulture, a prijeti joj opasnost potpunog propadanja ako se ne nađu sredstva za obnovu za što je posebno zainteresiran župnik Nikica Bošnjaković. I ovom mu prigodom duboko zahvaljujem u ime svih Kukujevčana i svih naših predaka. I o našoj sam crkvi puno pisala, a želja mi je objaviti već dugo pripremljenu zbirku Moje srijemske priče, koju nažalost nisam mogla objaviti. Obraćala sam se i Ministarstvu kulture, ali pomoć nikada nisam dobila, niti mi je jedna zbirka otkupljena – pa čak ni „Ja se mraka ne bojim“, odgojne tematike i estetski vrijedna slikovnica s razigranim ilustarcijama svjetski poznatog slikara i ilustratora Vjekoslava Voje Radoičića kao i vedre glazbe Doris Kovačić.
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanju strana 12-13