U 32 broju mjesečnika Hrvatskih novina možete pročitati:
iz knjige „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ - II. priču iz V. poglavlja „Srbislavci“) Bila je nedjelja i u kafiću je bilo dosta gostiju. Na oba bilijarska stola momci su igrali „deveticu“, jedan poker aparat je bio slobodan, a za drugim je sjedio nepoznati čovjek pedesetih godina. Bio je najstariji u lokalu i uz to stranac. Svima je upao u oči i svima je bio pomalo sumnjiv.
Pretpostavljali su da je izbjeglica iz Hrvatske i sumnjali su da je poslan izviditi situaciju, jer su krenule priče da će se Hrvati morati iseliti iz Hrkovaca, a da će u naše kuće doći Srbi izbjegli iz Hrvatske.
Do sada u Hrtkovcima nije bilo incidenata, a samo su Jurčevići, koji već odavna žive u Omišu, zamijenili kuću svojih nedavno umrlih roditelja. Kuća je preko puta kuće Tomlekinih i u nju je došao neki čovjek iz Dalmacije sa ženom i dvoje djece. Žena mu je inače Hrvatica, svi su bili povučeni i mirni i ova prva zamjena kuća nije izgledala kao nešto strašno. Bila je čak logična, jer je poslije smrti Ruže i Grge Jurčevića kuća ostala prazna, a njihovih četvero od petero djece odavno ne žive u Hrtkovcima, a čak troje su u Omišu. Od Jurčevića je u Hrtkovcima ostao jedino Luka, ali je on sa svojom obitelji živio u svojoj kući u centru sela, u Savskome šoru.
U kafiću su se ljudi, isključivo mladi, okupljali radi zabave i provoda, ali u zadnje vrijeme i da bi prepričavali što se događa na ovim prostorima i da bi razmijenili svoja mišljenja što bi se trebalo činiti u vezi toga. Svi su bili Hrtkovčani, poglavito iz ovoga kraja i iz Cakića šora, svi su bili Hrvati i sve ih je Marko dobro poznavao. Bilo je sada već svima jasno da za Hrtkovce dolaze teška vremena, jer velika sila udruženih jedinica Jugoslavenske armije, jedinica srpske teritorijalne obrane i srpskih dragovoljačkih jedinica napadaju naselja u istočnoj Slavoniji, dok, s druge strane, hrvatske postrojbe u Dalmaciji, Lici, Kordunu i zapadnoj Slavoniji vraćaju naselje za naseljem pod hrvatsku vlast. Na sve strane se vodi krvavi rat. A njegov ishod odrazit će se sigurno i na sudbinu hrtkovačkih Hrvata, pa i Mađara, i na koncu svih drugih.
Za sada su stizale samo glasine o mogućem prinudnom iseljavanju, kao i poneki srpski izbjeglica iz Hrvatske, ali i službene izjave da Srbija nije u ratu, da u Vojvodini ne prijete događaji slični onima u Hrvatskoj i da su u njoj svi narodi i narodnosti apsolutno sigurni.
U Hrtkovčane se ipak uvukao nemir i strepnja da će se stvari odvijati hrđavo po njih. A razloga je bilo. U prvoj mobilizaciji u Jugoslavensku narodnu armiju, koja se podigla „da brani Jugoslaviju“, iz Hrtkovaca su se odazvali svi mladići, a bilo je najviše Hrvata i Mađara; njih oko tri stotine. Ali kada su u samim redovima Armije vidjeli da se ona pretvara u vojsku koja je sve više samo srpska, da se Jugoslavija brani sa tri prsta, četničkim pjesmama i srpskom zastavom, te da se u njezinim redovima nalaze i prave četničke snage s pijanim koljačima, svi su iz te Amije pobjegli, sigurni da ne bi živi dočekali kraj rata. Netko bi im pucao u leđa, ili bi bili zaklani na spavanju, ili bi bili poslani u akcije iz kojih nema povratka. Danas je nekoliko stotina hrtkovačkih mladića, dezertera iz te vojske, rasuto po cijelom svijetu, a nekoliko desetaka su u Hrvatskoj, gdje su se sklonili kod svojih znanaca, prijatelja ili rođaka. I tamo su u ilegali, kao ljudi koji su bili borci u neprijateljskim redovima i borili se protiv Hrvatske, a ovdje u Srbiji su uvjereni da su namjerno otišli u Hrvatsku vojsku, u ustaše. A tvrdnja Srba da „iz Hrtkovaca ima puno momaka u ustašama“ mogla je ovdje samo pogoršati situaciju i svaki se novi dan iščekivao sa strepnjom.
Branimir Miroslav Tomlekin
Opširnije u tiskanom izdanju i pdf izdanju strana 22-23