U našem smo selu svi išli u crkvu. Oduvijek. Navikli smo da djeca idu u školu, a odrasli na posao. Ali ta prva zabrana i kazna ostala mi je u srcu koje je uvijek slavilo i kojemu ništa pravedno ne može biti zabranjeno
Već vidim kako ste se začudili. Mislite da je u naslovu neka velika grješka, jer zbog Božića nitko ne može biti kažnjen. Tada se svi ljudi raduju, a djeca još više dok gledaju okićeni bor i čekaju otvaranje darova. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se svašta dogoditi, pa čak i kazna zbog Božića.
Godina ni po čemu nije bila drukčija od prijašnjih koje pamtim. Prošlo je još jedno ljeto, a s prvim jesenskim danima ponovno sam krenula u školu. Kad vjetar skine sve lišće s grana, znali smo da će zima brzo zagospodariti. Snijeg zabijeli, a našemu veselju nikada kraja.
Da se bližio Božić osjećalo se po svim zbivanjima u kući. Sve je počelo prvom zornicom, ranom misom koju nikada nismo propuštali. Cijeloga adventa baka nas je budila prije zore i vodila u crkvu. Često bih ponovno zaspala, a ponekad se samo pravila da spavam, ne bi li me bar jedno jutro pustila u toplu krevetu. Nije bilo takve odjeće koja bi me zaštitila od jutarnje hladnoće. Mraz je štipao za obraze dok sam onako pospana gazila po snijegu i molila baku da sutra ostanem kod kuće.
Pred Božić se Nebo radovalo
Na zornice smo morali ići. Bile su važan dio priprema za slavlje Božića. Dani adventa sličili su jedan drugomu. Najteže mi je bilo rano ustajanje, ali igre na snijegu poslije škole sve do večeri nije mogla prekinuti ni hladnoća ni majčine i bakine opomene. Uzalud su govorile da ću se prehladiti i razboljeti. „Još samo malo!“ Vikala sam kroz snježnu bjelinu. A kad onako promrzla uđem u kuću i približim se toploj peći, prsti bi me pekli od bola, a suze su same tekle niz hladne, crvene obraze. S kose i odjeće otapao se smrznuti snijeg i stvarao lokvicu oko mojih nogu. Tada bi me majka pozvala k sebi i svojim bolesnim rukama, ne hajući za hladnoću, obgrlila moje govoreći da će bol brzo proći. Samo neka prestanem plakati. To se ponavljalo svakoga dana, a ja sam sebi uzaludno obećavala da se sutra ne ću sanjkati ili makar ranije ostaviti prijatelje i igru.
No, to je obećanje vrijedilo samo dok ne prođe ona najjača bol u prstima, a zimske večeri u mojemu selu upravo su zvale da ostanem vani. U snježnoj bjelini, dok se zaigrane pahuljice tiho spuštaju na kosu i trepavice, osjećala sam se kao u najljepšoj bajci. Krovovi kuća sjedine se s bijelim oblacima. Snijeg zapali kristalne svjetiljke pa ne znaš prosipa li nebo pahuljice ili zvijezde padaju po nama. Vjetar načas zastane, a onda još glasnije zafijuče. Tada se prepustim igri pahuljica i zaboravim na hladnoću, a one, nježne i lepršave, lete po zraku, penju se i padaju pokrivajući svaki kutak. Onda se opet penju i padaju kao u nekom čarobnom krugu.
Tada bih sklopila oči i kroz trepavice gledala negdje u daljinu... Je li to bila slutnja moga odlaska ili tek igra zanesene djevojčice?
Pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro puno radosti i uzbuđenja. „Čestitam Ti Badnji dan, Adama i Evu!“ Čestitali smo najprije ocu, a potom majci i baki već u rano jutro. Stol je bio pun brašna i tijesta. Baka je mijesila božićni kruh s predivnim figurama. Zvijezde, pastiri, ovčice, maleno dijete, čak i bor, budili su osjećaje nečega nadnaravnog što nisam znala protumačiti. Badnja noć moga djetinjstva otišla je sa mnom u daljinu, a njezina čarobnost nikada me nije ostavila...
Te je godine prvi put prekinuta moja Božićna radost. Nakon čestitanja otišla sam u školu. Badnjak je i svi smo se veselili čestitajući jedni drugima. Jedino se našem novom učitelju nitko nije usudio čak ni spomenuti da je sutra Božić. Bio je to onaj učitelj koji nas je jako tukao i zvao imenima domaćih životinja. To jutro nije čak ni vikao.
Cijeli je dan prošao mirno, kao da je u razredu bio neki drugi učitelj. Kad je zvono označilo kraj nastave rekao je da još ostanemo jer nam mora nešto važno reći. Ustali smo kao vojnici, a on je – nekako na brzinu i potpuno drukčijim glasom kazao – da sutra svi moramo doći u školu. Zabezeknula sam se i zadrhtala. U tišini smo krenuli kući. Zašto mi se učinilo da je i učitelj zbog te naredbe bio uplašen?
„Na Božić u školu! To se još nije dogodilo.“ Glasno su govorili stariji učenici. Snijeg je jače zapadao, vjetar snažno zafijukao. Počeli smo se grudati, a kad smo se malo udaljili, začuli su se snažni povici: „Sutra je Božić! Ne ćemo doći u školu“, ali učitelj nas nije mogao čuti. Znala sam da o tome ne će odlučiti ni učitelj ni ja već jedino moj otac i zato nisam brinula. Došavši kući posebno sam naglasila učiteljevu prijetnju: „Tko sutra ne dođe u školu, bit će kažnjen!“ Kako kažnjava učenike bilo nam je svima dobro poznato, stoga sam pomislila da za kaznu i nije potreban Božić. Nije prošao ni jedan dan, a da u razredu nije zaplakalo bar nekoliko učenika. Pošto nas je zvao imenima životinja i on je dobio novo. Prema njegovu prezimenu prozvali smo ga Vučina.
Mi smo se bojali batina, a naši roditelji nove vlasti, kojoj je pripadao i naš učitelj. Kao da u selu više ništa nije bilo važno, nego samo što će pripadnici nove vlast učiniti, a oni su se trudili da nam što više napakoste. ‒ Nije ni čudo što ništa ne poštuju i nemaju milosti kad su došli iz šume! – Ljudi iz šume! – Čudila sam se, ali baku nisam pitala iz koje su šume došli. Možda ni ona nije znala, pa je nisam htjela mučiti. U našoj se kući sve više šaputalo, a strah je zavladao čitavim selom. „Evo, sad će nam i Božić zabraniti!“ kroz suze je dodala majka kad sam kazala da sutra svi moramo doći u školu. Otac je kratko šutio, a onda zaključio: „Kod nas se na Božić ide u crkvu, a ne u školu!“
Premda u strahu, koji je skoro vidljiv stajao preda mnom veselje Badnje večeri nitko mi nije mogao pokvariti pa ni učiteljeva prijetnja. Unošenje slame u kuhinju, svečana večera od devet jela, treperenje svijeće na stolu, rezanje kruha i zalijevanje vinom. Otac i brat bi poljubili svaki svoju polovicu kruha, a nakon obreda i molitve počeli smo u tišini večerati. Do odlaska na polnoćku slijedile su igre na slami. Na povratku iz crkve ponovno smo jeli. Mislim da smo bili više pospani nego gladni ali i najsitniji detalji običaja morali su se njegovati i čuvati od zaborava.
Prošao je prvi dan Božića. Slavili smo tri dana, no drugi i treći dan u školu smo išli. Zvono je najavilo početak nastave i u razred je ušao učitelj Vučina. Bacio je dnevnik na stol i značajno nas pogledao. Sledila sam se. „Tko jučer nije bio u školi, neka ustane!“ Ustala sam i potom se neprimjetno okrenula oko sebe. Stajao je skoro cijeli razred. U našem smo selu svi išli u crkvu. Oduvijek. Zato su toga Božića u školu došla samo djeca kolonista. To su bili ljudi koji su se uselili u kuće i na imanja protjeranih Nijemaca. Kolonisti nisu išli u crkvu i pripadali su vlasti za koju su naši govorili da je došla iz šume i da valjda zato ništa ne poštuje.
Božić se više nije smjeo slaviti
Učitelj Vučina je bez riječi šetao razredom. Nikoga nije udario. Samo nas je promatrao kao da u svakom želi otkriti nešto što do sad nije poznavao. Ili se i on uplašio neke čudne snage koja je napunila učionicu dok smo svi poput vojnika mirno stajali.
Kako su mi uvijek na um padale čudne misli, prođe mi glavom kako bi bilo dobro kad već stojimo da se počnemo moliti za manju kaznu. – Što će se danas dogoditi? Rekao je da će biti kažnjeni svi koji na Božić ne dođu u školu, a sada samo hoda učionicom i šuti. Kakva je to kazna? Zašto ništa ne govori? Čak nije ni viknuo. Ili nam priprema nešto strašno, što nismo mogli ni zamisliti. – Mora da nas čeka najstrašnija i najstroža kazna! I dalje se ništa nije zbivalo, osim učiteljeve šetnje razredom. Dok nas je pogledavao onako ispod oka meni se činilo kao da nas prvi put vidi ili traži nešto posebno i jako važno. Načas bi se zaustavio pokraj nekog učenika a ja bih zadrhtala očekujući glasan udarac njegove ruke po glavi toga nesretnika kojega je slučajno odabrao.
Svi smo bili jednako krivi, a udarati po toliko lica bilo bi previše i za učitelja koji je po našemu mišljenju uživao u đačkim suzama. Iako ne priliči Božiću u ušima su mi odzvanjali učiteljevi udarci. Učenika bi uhvatio za kosu pa glavom udarao po ploči ili zemljopisnoj karti na zidu. Iako me Vučina nikada nije udario bojala sam se i njegove pojave.
– Zašto danas stalno šuti? Smišlja li kaznu koju ne ćemo moći izdržati? Božić je važniji od svih rijeka i planina na karti zbog kojih su kao kamenje padale batine učiteljeve teške ruke. Planinu nije teško naći ako se učenik samo malo potrudi. Frušku goru nikada nismo morali tražiti. Znali smo gdje je najslađe grožđe i svatko je uvijek našao svoj vinograd. Kazna zbog Božića trebala je biti bar tri put jača od nesnalaženja na svim kartama svijeta! „Ovako ćete stajati do kraja sata!“ nakon duge šutnje progovorio je Vučina, a meni se činilo da je iznenada postao drukčiji. I lice mu je nekako blago zasjalo. Kao da je ogromni teret skinuo s leđa.
– Zar će stajanje u razredu biti jedina kazna? Čekala sam znak zvona kojim će, ako se do kraja sata ništa ne dogodi, završiti naše kažnjavanje. U stavu mirno bez riječi, stisnutih usana započeli smo, ali nikada prihvatili, teror koji će trajati dugo, dugo godina...
Božić više nismo smjeli slaviti. Navikli smo da djeca idu u školu, a odrasli na posao. Ali ta prva zabrana i kazna ostala mi je u srcu koje je uvijek slavilo i kojemu ništa pravedno ne može biti zabranjeno. Od toga Božića u mojemu srcu ostalo je duboko urezano i novo lice našega učitelja. Nakon izdržane kazne odlučila sam da ga – kad se udaljimo da nas ne može čuti – više nikada ne ću zvati Vučina.
Kad bi nas poslije, dok hoda razredom, opet onako ispod oka gledao, ja sam vjerovala da je u našim dječjim očima pronašao radost Božića.
Iz zbirke priča Uz baku je raslo moje djetinjstvo, autor Ljubica Kolarić-Dumić
Objavljeno u 15 i 50 broju mjesečnika Hrvatske novine