Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“, autora Ljubice Kolarić-Dumić: Zašto je zmija ujela Malog princa, zašto je netko ubio moju najbolju prijateljicu? I zašto su mi uzeli zavičaj?
Bakini su odgovori radovali moje djetinjstvo. Zato sam često ostavljala igru i žurila u njezin zagrljaj, uvijek s novim pitanjima. Ali ono najvažnije nisam joj stigla postaviti. Uputila sam se u Svijet vjerujući da ću naći svoju istinu, koju je baka zvala pravda. Tražila sam dugo.
A kad sam se htjela vratiti kući, rekli su mi da sam izgubila zavičaj.
Da bih saznala kako se zavičaj može izgubiti, pokušala sam usporediti izgubljene igračke sa zavičajem ili zaboravljenim kišobranom. Kakve to veze ima, reći će odrasli koji vole čitati dječje priče. Ne znam ni ja. Zato i želim potražiti djecu i ljude koji su izgubili ono što vole. Sigurno će mi ispričati kako se to dogodilo. Možda tako saznam zašto sam izgubila zavičaj.
Krenula sam na put, a sa mnom, već pogađate i moji prijatelji. Suze i slova! Ne mogu se vratiti ako ne saznam istinu o zavičaju. Tražeći ljude i njihove izgubljene stvari, vjerovala sam da ću tako naći i odgovor na pitanje koje više ne mogu postaviti svojoj baki.
Zašto sam izgubila zavičaj?
Putem sam ispitivala ljude kako su izgubili ono što im je dragocjeno, kao što je naša učiteljica činila kad učeniku želi dati dobru ocjenu. Iako sam baki odavno obećala da joj više ne ću postaviti ni jedno pitanje, mislim da bi se i ona sada složila sa mnom. Bojala sam se jedino straha da opet, kao što je to često činio, stane ispred mene. Pokuša li me zaustaviti, pravit ću se da ga ne vidim kao u onim opasnim igrama djetinjstva, pri penjanju na stablo ili preskakanju blatne vode. Ne znam uopće što je gore za svako dijete. Pasti sa stabla ili biti mokar i blatan, zbog čega mora prekinuti igru.
Uplašim li se sada, ne ću naći ni zrno istine, a da bih otkrila što se dogodilo mojemu zavičaju, moram saznati sve o nepravedno izgubljenim stvarima. Nepravedno izgubljene! Počele su me kopkati te dvije riječi. Zavičaj nije stvar, ni dječja igračka. Kad su mi rekli da ga više nema, bila sam tužnija nego onda kad sam cijeli sat stajala u razredu samo zato, što na Božić nisam došla u školu.
Je li ta kazna bila početak nečega što je vezano za moj zavičaj?
Željela sam otjerati tužne misli pa sam u dubini srca potražila novu sliku našega učitelja, kojega smo prozvali Vučina. Bio je prvi Božić kada smo morali doći u školu i prva zabrana koju smo prekršili. Dok smo sutradan očekivali kaznu, učitelj je samo šutio i hodao razredom. Iako smo cijeli sat stajali, ja se na učitelja nisam ljutila. Činilo mi se da je zbog nečega jako zamišljen. Ni na koga nije vikao pa sam mu oprostila što nas je do tada svakodnevno krstio raznim imenima kao da to u najranijem djetinjstvu nisu učinili naši roditelji.
Da je sada moja baka bila uz mene, u njezinim bih očima vidjela istinu i o zavičaju, jer je u njima bila sva istina Svijeta. I više nikada ne bih morala nikud odlaziti. Žalostili su me stalni rastanci i izgubljene stvari na koje sam neprestance nailazila. Čudni ljudi i neobični događaji redali su se preda mnom, a vidjela sam i mnoga uplašena i izgubljena djetinjstva.
A zavičaj je poput djetinjstva.
Pun dobrote i nježnosti. I uvijek prepušten drugima. Nije lako kad ni o čemu ne odlučuješ sam. Čak ni onda kad netko misli da je za tebe baš tako najbolje. Djeca vjeruju da među odraslima ni zavičaju ni djetinjstvu često nije dobro. Bilo mi je žao i starijih ljudi, koji u žurbi ili zbog briga svoje stvari ostavljaju u autobusima i čekaonicama. Najčešće se gube kišobrani. Zaštite nas od kiše i onako šareni razvesele tužan, oblačni dan. No čim se nebo razvedri, sklopljene kišobrane skoro svi zaborave kao da im više nikada ne će trebati. Koliko vrijede, sjete se tek kad oblaci ponovno prekriju sunce. Bez kišobrana bježe da ne pokisnu kao Šeki na onoj mojoj slici.
Odrasli su vrlo nesmotreni i neodgovorni. Pale vatru gdje ne smiju pa u požarima izgube sve što imaju, jure cestama i zastrašuju djecu. Najgore je kad izgube radost u sebi pa se stalno zbog nečega ljute. Vjerujem da sam zbog takvih ljudi izgubila zavičaj. Bilo bi jako dobro kad bi postojao netko tko bi mogao pronaći i vratiti izgubljene stvari, djetinjstva i zavičaje. Tako bi onaj dječak dobio loptu, koja se otkotrljala u tuđe dvorište i razbila susjedovo prozorsko staklo. Ljutiti je susjed razrezao dječakovu najdražu igračku, iako ona ni malo nije bila kriva. Kad ne može skočiti u zrak, lopta više nije za igru pa je zauvijek izgubljena. Znam da se dječak poslije htio ispričati onom čovjeku, ali ne znam zašto se čovjek osvetio lopti.
Odrasle je ponekad veoma teško razumjeti.
Zbog njihove nepažnje jedna je djevojčica izgubila svoga omiljenog medu, koji je s njom svuda volio putovati. Dok su se na jednom putovanju odmarali, netko je medu stavio na krov automobila. Nije mi poznato otkud mala djeca znaju da igračke vole ići na put i zašto je medo stavljen na automobil. Kad su krenuli dalje, on se otkotrljao i ostao ležati negdje pokraj puta. Uzalud su se poslije vratili i dugo ga tražili. Putovi su jako dugi pa je teško naći izgubljenu igračku. Može se jedino kupiti drugi medo kao i druga lopta i tako obradovati djecu.
Ali izgubljeno djetinjstvo još nitko nije pronašao ni kupio novo. Odrasli se prave da to ne znaju. Kao da nisu čuli da plač ostane u djetetu i kad mu suze prestanu teći. Očevi na vrijeme ne zaustave automobil da nađu izgubljenog medu. I misle da moraju vikati na djecu: – Pojedi sve iz tanjura!... Dosta igre, šuti i spavaj! Pogledaj me! I prestani plakati! Budeš li plakao, sutra ne ćeš ići u park! Zbog ovakvih riječi, izgovorenih za njihovo dobro, djeca se uplaše, pojedu prepun tanjur hrane skoro kao tata, a u krevetiću se prave da spavaju.
Zabrinuti izraz djeteta, odrasli nikada ne mogu staviti na svoje lice. I jer imaju važnijih stvari, ne vide druge poglede. Jure cestama kao da pripadaju samo njima i ponašaju se kao da je sve njihovo. Zbog izgubljenog mede i nečijeg tužnog djetinjstva, poželjela sam još samo jedanput pogledati u plavetnilo bakinih očiju. Pomislila sam da djeca lako izgube djetinjstvo ako nemaju svoju baku.
A moj zavičaj! Nije u tuđem dvorištu poput lopte onoga dječaka, niti je zaboravljen kao kišobran kad zasja sunce. Još uvijek je tamo, odakle mi se izdaleka smiješio kad god sam se vraćala kući. Tamo je naše dvorište, pas Šeki i vesela djevojčica, koja uči prve molitve i čeka da je baka pokrije prije spavanja. Samo su sada i u našoj kući, kao nekada u kući naših susjeda Nijemaca, neki drugi ljudi. Kad bi me mogli čuti, odmah bih im poručila neka slobodno odu ako ne budu mogli zavoljeti našu kuću! Kao što su i oni drugi ljudi davno otišli iz susjedove! Mora da negdje i oni imaju svoju kuću. Zašto bi živjeli u kući mojega oca ako imaju svoju? A dobro znaju da se on zbog toga jako ljutio.
Dobro je da svatko živi u svojoj kući.
Još bih pitala čega se toliko uplašio moj otac, koji se nikad ničega nije bojao, kada je zbog straha napustio svoju kuću? I što bi se dogodilo da je baka tada bila živa? Ona nigdje nije išla, čak ni u drugo selo. Kakav bi to strah morao biti, koji bi nju istjerao iz naše kuće? Možda bi baš ona sačuvala moj zavičaj. Ili bi ih molila da nam ga vrate, a nitko nije tako dobro molio kao ona. Uvijek nas je opravdavala pred ocem. Sigurna sam da bi i sada znala što treba učiniti. Pa još kad bi zazvonila zvona s naše crkve, koja je tamo jako osamljena, onda bi to bila priča sa sretnim krajem.
Djeca vole takve priče, a ja bih mogla reći da sam našla svoju istinu i bakinu pravdu. I da nisam uzalud otišla u Svijet. Pošto ne znam kako će priča završiti, a uživala sam kad me baka začuđeno i milo pogleda, onaj vragolan u meni tjera me da je bar još jedanput prevarim. Glasno ću obećati da više nikoga ništa ne ću pitati, a šapnut ću joj samo još ova tri pitanja:
– Zašto je zmija ujela Malog princa, zašto je netko ubio moju najbolju prijateljicu?
I zašto su mi uzeli zavičaj?
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 44 u pdf i tiskanom izdanju strana 10-11