Svatko tko je rođen, prije ili kasnije će umrijeti, samo je pitanje u koju skupinu pripadamo?Piše: s. Augustina Barišić
Poštovani čitatelju na ovu temu potakla me jedna velika stvarnost o životu. Ta stvarnost proizašla je iz dugogodišnjeg služenja bolesnima i umirućima na intenzivnoj njezi. Tada sam pasivno/aktivno promatrala umiranja, pomirenja i susret, a u meni su ostavljala duboke tragove i ujedno me oslobađala od straha tog trenutka. Vrijedilo je o tome razmišljati kao i ovo iskustvo umiranja osoba koje u dubinama svoga života dožive i smjeste Boga, koji oduzima svaki strah pri susretu s ljubljenim bićem, oči u oči!
Ovaj susret odnosi se i na ono o čemu je govorio Tagore: „Smrt, Tvoja službenica stoji mi pred vratima. Došla je preko nepoznatih mora i donijela Tvoj poziv. Mračna je noć i srce mi je ispunjeno strepnjom. Ipak, uzet ću svoju svjetiljku, otvoriti joj vrata i nazvati joj dobrodošlicu jer Tvoja glasnica stoji ispred mojih vrata. Poklonit ću joj se sklopljenih ruku, s osmijehom na licu ali i suznih očiju. Poklonit ću joj se i pred njene noge položiti svoje blago. A kad mi smrt preda Tvoju poruku otići će i baciti sjenu na moje jutro i u mojoj će praznoj kuću ostati moje napušteno ’Ja’, kao moj posljednji dar Tebi!“ Tako je o susretu sa smrću zborio Tagore.
A sada s vama, dragi čitatelji, želim podijeliti jedno stvarno iskustvo umiranja sedamnaestogodišnje djevojke te kako je ona spremno dočekala svoju smrt i kako je svoje blago položila do nogu Gospodinovih. Iskustvo je prebogato stoga molim vas pročitajte, poklonite se toj hrabrosti i njegujte u sebi svoj trenutak dolaska…
Dakle, riječi umiruće Ane bile su „kalež svoga života želim ispiti do kraja!“ A ležala je, s dijagnozom akutne leukemije, pet mjeseci u bolnici Rebro u Zagrebu. Njezin vedri lik, simpatičan pristup ljudima, bistre oči i iskreno srce, koje je ljubilo sve oko sebe, privuklo je pažnju mnogih koji su je posjećivali, dolazili na razgovor i savjete.
Bolest je, međutim, uzimala sve više maha nad njenim zdravljem, te je ponovno trebala ići u „izolaciju“ jačeg stupnja u, kako ju je ona nazivala, „prostoriju iz koje više nema povratka u svijet“. Da, ona je bila toga svjesna. Svakodnevno sam je posjećivala, razgovarala i molila s njom. I jedno poslijepodne primijetila sam da je obuzeta posebnom radošću. Rekla je kako joj se čini da je njezin cijeli svijet, osjeća da je potpuno zdrava. Te iste noći Ani je pozlilo. Nastupila je njena kalvarija.
Pri potpunoj svijesti, u strašnim bolovima, svjesno je i glasno zazivala Krista u pomoć, ali moleći Ga da pomogne ne samo njoj, nego i onima koji pate više nego ona. Zahvalila je Bogu da je prošla noć, ali nadolazeći dan bio je ispred nje, dan koji je teži od prethodne noći. U razgovoru sa mnom zamolila me da pozovem svećenika da se ispovjedi i primi sv. pričest, izjavljujući da želi s Isusom poći u Nebo te da osjeća da će joj taj put s Njime biti lakši. Ubrzo je došao svećenik s Presvetim i započeo je obred sv. pričesti. Glasno je izgovarala molitvu kod svete pričesti i nakon same pričesti.
Njena majka, koja je neprestano bdjela kod Ane, bacila se na koljena pored kreveta umiruće kćeri i usrdno, sa suzama u očima, molila od Gospodina pomoć za svoje dijete. Ana je posebnom snagom izgovarala riječi: „Ispovijedam se Bogu svemogućemu..., moj grijeh, moj grijeh...“ i teško bolesnom umirućom rukom kajala se udarajući se u prsa. Dirljiv je to bio prizor za osoblje odjela, koje je sve to promatralo.
Nakon svete pričesti, upravo čudesnom snagom i preobraženim glasom izgovarala je riječi koje još uvijek odzvanjaju u mojim ušima: „Dušo Kristova, posveti me, Krvi Kristova, operi me, daj mi snage, povedi me i ne dopusti da se ikada odijelim od Tebe, a posebno sada u smrtnom času“. Nakon toga zatražila je da joj dam čašu vode, a ona je pridržavajući moju ruku, ispila sve. Ja joj, u strahu da neće moći popiti svu vodu, rekoh da ne pije više. Uto je uslijedio njezin odgovor: „Čašu života želim ispiti do kraja“. Da, ispila je kalež do kraja.
Medicinsko osoblje, koje je bilo prisutno sve to vrijeme, izjavilo je da je to čudo što se to s njom događalo, poznavajući povijest drugih bolesnika, koji se do kraja bore samo za trenutak produženog života, makar on bio i nesnošljivo težak. Jedna civilna sestra, koja nije imala prevelikog osjećaja za sakralno, došla je samo iz znatiželje da jednostavno vidi što će se to sada događati s Anom, jer ju je na tom odjelu upoznala kao posebnu osobu.
Nakon svega ovoga u njoj nije moglo ostati samo doživljeno iskustvo Aninih zadnjih trenutaka i susreta s Bogom u svetoj pričesti, nego je „vikala“ po klinici da je u Ani srela živoga Krista čija je prisutnost promijenila u trenutku i njenu dušu te da i ona želi živjeti poput Ane vjerujući da je Bog živ i da čini čuda. Ana je i velečasnom željela izreći svoju zahvalnost u poruci, dok joj je on rekao da bude jaka te da je Isus sada na poseban način s njom. Odgovorila je da i ona to želi, ali da i on u životu treba biti jak i da će ga ona pratiti svojom molitvom i zagovarati ga kod Oca…
Zamolila je za oproštenje od svih prisutnih. Posebnom snagom pozdravljala se sa svojom majkom, moleći je da ne plače, da ona i dalje živi, jer ona samo ide na drugu stranu rijeke, k Ocu…
Na kraju sam ostala sama s njom do posljednjeg trenutka. Tihim glasom upitala me je imam li joj nešto reći. Kroz suze sam samo odgovorila da sam s njom. Onda me zamolila da kažem onim umirućima kod kojih budem dok umiru da budu jaki i da se ne boje smrti.
Nekoliko trenutaka nakon toga još jednom je široko otvorila oči, bacila svoj pogled naokolo i s posebnim osmijehom na licu izdahnula.
Dakle, dragi prijatelji i čitatelji, svatko tko je rođen, prije ili kasnije će umrijeti, samo je pitanje u koju skupinu pripadamo?
Ne bojmo se. Smrt je sastavni dio života stoga bdijmo i molimo jer ne znamo kada ćemo biti pozvani!
Opširnije u mjesečniku Hrvatske novine broj 43 u tiskanom izdanju strana 8