Nedjelja Caritasa u Subotičkoj biskupiji slavi se na 2. nedjelju Adventa, 4. prosinca, pod geslom „Solidarnošću pobijedimo individualizam“. Na nacionalnoj razini, Nedjelja Caritasa slavi se na 3. nedjelju Adventa. Nedjelja Caritasa posvješćuje Crkvi žurnost brige za potrebite, posebice u vremenu Adventa, a također se sakuplja i posebna milostinja na misama koja je namjenjena potrebama Caritasa.
Prijedlog za razmišljanje o ovogodišnjem geslu Nedjelje Caritasa napisao je vlč. mr. Aleksandar Ninković, svećenik Beogradske nadbiskupije.
„Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno“ (Ps 133,1). David, kralj ratnik, koji je sav svoj život proveo u ratovanju protiv drugih, ali koji je vodio najteže bitke protiv samog sebe, odjednom, u dubini svoga srca otkriva suštinu vjere u Gospodina i suštinu ljudskog poziva: “Gle! Kako je milo kao braća živjeti zajedno!“ Živjeti zajedno, a ne u samoći samoživosti. Samoživosti koja pokreće na ratove, jer ona ne gleda patnje i potrebe drugih, jer njoj sila služi samo za zadovoljenje svojih potreba. Samoživosti, kojoj nije potreban nitko drugi, osim kao onaj koji se može upotrebiti, iskoristiti. Samoživosti čiji je jedini vidik odraz u ogledalu – ja! David, vojujući protiv Boga, protiv sebe, sa Njim i bez Njega, često imajući svoju dušu pred očima jasnu i shvatljivu, a onda još češće mračnu i nerazumljivu, odjednom, ozaren milošću Božjom, shvaća suštinu stvaranja i poziva: Gle, kako je dobro živjeti zajedno!
Živjeti zajedno znači na prvom mjestu živjeti kao nosilac slike Božje. Bog, sam u sebi zajednica – Oca, Sina i Duha Svetoga, poželjeo je da to zajedništvo podijeli sa stvorenjem. Stvorivši čovjeka na svoju sliku, Bog u nas utiskuje i iskonsku potrebu da budemo dio nekoga. Utiskuje u nas iskonsku potrebu da netkome budemo dio koji mu nedostaje. Stvorivši nas kao bića zajednice, u isto vrijeme nas stvara na sliku svoju, sliku Ljubavi koja daruje život. Naša potreba da budemo dijelovi jedan drugome, koji spajanjem sačinjavaju sklad – što je izvorno značenje hebrejske reči koja stoji iza prijevoda riječi kako je milo – odsijavaju upravo tu sliku skladne savršenosti stvorenoga koju čovjek, kao krunu, dobija prilikom stvaranja. Ljubavi nema bez zajednice, a zajednica ne postoji ako je, kao vezivno tkivo, ne povezuje ljubav. Onaj tko je shvatio da je stvoren od tog materijala, koji je stvoren da ljubavlju gradi zajednicu i na taj način dovodi do ispunjenja savršenstva slike koju je sam Bog utisnuo u nas, ne može da dozvoli sebi da pred patnjama i potrebama drugih ljudi ostane nijem, jer svojom šutnjom i okretanjem leđa, zapravo negira samoga sebe i svoje postojanje dovodi do apsurda. Ja ne treba da vidim drugoga da bih mu pomogao, jer onaj tko pati sam ja sam! Dio mene i Božje slike koja je u meni, u nama, zove u pomoć. Ne pomažući sebe ubijam i odvodim u prazninu nepriznatog egzistiranja samoće.
Davidov uzvik, Gle! Uzvik shvaćanja da je samoživost najgora pljačka i bezdušno otimanje osnovne suštine postojanja čovjeka, samopljačkanje koje grabeći sebi objekte požude, u isto vrijeme krade, odnosi i uništava suštinu bića koje se naziva čovjek, je i zaista trenutak buđenja, otvaranja očiju za najdragocjeniju istinu! Nije ljepota imati nego dijeliti, nije ljepota u postojanju već u postojanju zajedno sa bratom. U postojanju u kome ja netkome postajem dio koji nedostaje, dragocjen i važan, a netko i mene nadopunjava do mjere „uzrasta punine Kristove!“ (Ef 4,13).
U svijetu, u kome je samoživost parola koju čujemo na sve strane, poklik koji pokreće na samouništenje posjedovanjem i sticanjem preko svake mjere, tek ljepota življenja zajedno, pomažući onima koji su u potrebi, može da nas vrati sebi i Bogu – O kad bi svi naučili dubinu i ljepotu Davidovog usklika!
izvor radiomarija.rs