Izlazim iz crkve. Rijedak snijeg u pahuljama igra se u zraku. Dižem glavu prema Nebu, ni sama ne znam zašto. Hodam dalje. Zaboravljam na hladnoću. Igram se s pahuljicama. Počinju zornice. Dođite! Čujem svećenikov glas. I plačem. Piše Ljubica Kolarić-Dumić
Plačem, jer se živo sjećam odlazaka s bakom na zornice i svih radovanja za Božić. Badnjaka, priprema koje su danima trajale i donosile toliko uzbuđenja u naša dječja srca.
Zornice su bile početak svih radosti, koje su nas čekale. Još prije zore baka nas je budila tihim glasom. Od svega je štitila našu dječju sreću. Sada mi se čini da joj je i to rano buđenje stvaralo bol, ali na zornice se moralo ići. Ni snijeg i hladnoća, ni ustajanje prije zore nije moglo spriječiti našu obitelj da krene u susret Isusovu rođenju.
Svećenikov poziv odzvanja poput jeke. Vraća me u davna jutra. U snježnu bjelinu koja mi osvjetljava stazu prema crkvi. Stazu – po kojoj nikada nisam prestala koračati... Žurim u probuđeni dan. I opet plačem.
Plačem, jer se sjećam svih najdražih koji više nisu sa mnom. U daljini slavim Božić godinama... Kradom. O svemu razmišljam dok mi koračaji – zbog nekih novih osjećaja – postaju sve sigurniji. Snježne pahuljice i dalje padaju. Lepršaju u čudesnoj igri. Vjetar je sve jači. Hoće li ih podignuti natrag u visine. Voljela bih da zabijeli.
Uskoro će Božić.
(Crtica „Zornice“ nastala je dok sam kao učiteljica
na zornice tajno odlazila u susjedno mjesto)