Piše: Michael Ilić
Demokracija nije ostvarila ni slobodu ni jednakost ni bratstvo. Nije dala narodu ništa od onoga što mu je obećala
U svom djelu „Država“ Platon iznosi svoju kritiku demokracije ispričanu kroz analogiju sa brodom.
Zamisli da se na jednom broju lađa, ili na jednoj, desi ovako nešto: vlasnik broda je veći i snažniji od svih drugih na lađi, ali je nagluh, i kratkovid, a njegovo znanje o pomorskim stvarima je isto tako oskudno. Mornari se svađaju oko toga tko će upravljati brodom, misleći da svaki mora upravljati. Niko od njih, međutim, nikad nije učio krmanošku vještinu, niti može kazati tko mu je u tome bio učitelj, ni vrijeme kada je učio, a osim toga tvrde da se ona uopće ne može naučiti i spremni su da rastrgnu onog ko bi rekao da se to može.
Oni neprestano navaljuju na brodovlasnika molbama i čine sve da bi im on prepustio krmu. Ako se ponekad desi da neko u tome uspe, onda ga drugi ubijaju ili izbacuju iz lađe. A kad im pođe za rukom da čestitog brodovlasnika savladaju bilo mandragorom, ili vinom, ili nekim drugim sredstvom, onda zagospodare brodom, raspolažu njime, piju i goste se, a plove onako kako se od takvih ljudi može i očekivati. Pored toga, svakog onog tko je bio okretan te im, kad je trebalo brodovlasnika ili nagovoriti ili primorati, pomogao da se dočepaju vlasti, hvale da je mornar i krmanoš i da se razume u pomorske stvari, a sve druge kore kao nesposobne. Pri tome ne znaju ni toliko da pravi krmanoš, ako zaista hoće da bude dobar upravljač broda, mora proučavati i godišnja doba, i nebo i zvijezde, i vjetrove i sve ono što spada u njegovu vještinu. (Platon)
Brod na kome vlada kaos iz ove analogije je sličan demokratskom društvu. Previranje izmeću mornara na brodu, simboliziraju nestabilnost demokratskog društva. Vlasnik broda simbolizira narodne mase, to jeste nešto poprilično moćno i jako, nešto što posjeduje čitav brod, ali zbog svoje kratkovidosti i nagluhosti dozvoljava da nesposobni vladaju, zato što ga oni opijaju nagovaranjem ili sredstvima. To je slično dobrim, vrlim ali neobrazovanim i glupim biračima, koji zbog svoje nesposobnosti da sagledaju pravu istinu, dozvoljavaju da budu opijeni praznom demagogijom i lažima, na isti način kao što vlasnik broda iz neznanja dopušta da ga mornari opiju mandragorom ili alkoholom.
Od Antike do europskih sloboda
Za dva milenija demokracije samo nam je „brod“ moderniji i kompliciraniji od antičkog polisa. Kao i svaki drugi postojeći ili proši društvenopolitički sistem ništa drukčije i demokracija daje isključio snagu jednoj autoritativnoj oligarhiji. Demokracija teorijski počiva na divnim, plemenitim principa slobode i prava građanskog društva, kao bombona u ljepšem omotu lakše je prodati pučanstvu.
U praksi bio na primjer komunistički vladar ili se proklamirao kao demokratski u djelovanju i radu nema razlike. Komunista bi svog protivnika ili neistomišljenika u najvećem slučaju smaknuo, dok demokracija ignorira svoje, primjenjujući načelo pravo slobode za postizanje apsolutno identičnih ciljeva kao u komunizmu, dok oko njih građani i birači bezuspješno laju, zato što se svaki napad na demokraciju shvaća ka napad na slobodu. U Novom Sadu se u dvadesetprvom stoljeću organiziraju ekskurzije dočeka političkog lidera identično kako se to radilo i u socijalističkoj Jugoslaviji za maršala, te devedesetih za Slobu. Puni autobusi neradnog naroda u sred radnog dana i vremena iz najruralnijih dijelova Srbije za lunch paket i trinkgeld, licemjerno brani odveć toliko propalu ideju o Velikoj Srbiji, europskoj Srbiji u sred Novog Sada prezentirajući sebe kao politički vjerne, fanatične Novosađane i Vojvođane jedne ideologije. Mijenjaju se trase saobraćajnice u centru grada, nove zastave na mjesto izblijedjelih i rascijepanih, sade se ruže u sred dvanaestog mjeseca u godini za stvaranje prijatnijeg ambijenta tijekom boraka državnika i privida napretka okupljenoj gostujućoj masi, jer čim postoji plaćeni prijevoz, jauzna i novčani dodatak mora da je priča o ekonomskoj ekspanziji u zemlji istinita.
O pravima manjinskih zajednica na jezik, pismo i kulturu puna su usta kako u demokratskoj Europi tako i u Srbiji što jesamo još jedan skup slova na papiru. U prinudnoj ćirilizaciji pripadnici manjina imaju demokratskih poteškoća ostvariti i osnovna prava na uporabu pisma i jezika, osobna dokumenta ne mogu dobiti ni na latiničnom pismu, da se i ne pomišlja na nacionalno pismo manjine bez obzira što je to pravo svima garantirano i u samom Ustavu. Posljedicom propalih privatizacija gase se i umanjuju glasila na manjinskim jezicima prema principu, imate kabelsku i Internet pa se informirajte kako vam volja sve pod blagoslovom demokracije. Sa javnog gradskog prijevoza kadkođ otpadaju dijelovi karoserije, ponekad koji i plane u vožnji ali zato svjetleće ćirilične table na njima rade besprijekorno. Nove ćirilične table sa nazivima ulica mijenjaju dosadašnje prekrivajući dijelove oronulih i oguljenih fasada zgrada, te nam sada ulice standardno kao Venecija plivaju na vodi ispunjavajući europske standarde. U javnim ustanovama bez obzira što ih na ulazu u svaku krase višejezične table službenik „diskretno savjetuje“ kako da obrasce popunite ćirilicom i to čitkom jer netko gore očito loše sriče sva slova azbuke, a i vjerojatno utječe da Vam traženi ćirilični predmet bude riješen u godinu dana, nego da čekate dvije, tri dok se stručno ne prevede.
Dano nam je da možemo uživati u friško posađenim novosadskim ružama u prosincu jer nacionalna indoktrinacija savršeno zamjenjuje devastirano ekonomsko stanje društva, ako drugi i bolji nisu uspjeli u demokratizaciji što bi i nas mučila potpuna implementacija iste. Demokracija nije ostvarila ni slobodu ni jednakost ni bratstvo. Nije dala narodu ništa od onoga što mu je obećala. Ali mu je dala obmanu da je suveren i da preko predstavnika koje bira, vlada sam sobom. Narodi se najteže odriču sličnih obmana koje laskaju njihovoj sujeti.