Piše: Zvonko Franc
Uskrs, kod nas u Zagorju se kaže Vuzem (vun zemlje – izaći iz zemlje), otajstvo je naše vjere, jer ne vjerujemo li da je Isus uskrsnuo od mrtvih zaludu je naša vjera. Apostol Pavao nije se umarao to ponavljati i na to upozoravati prve crkvene zajednice. I uistinu, treba li čovjeku Bog ako smrt ima zadnju riječ nad njime i nad ljudskom poviješću? Ne treba. Uskrs je zato odlučujući test naše vjere. Na tom izboru temelji se naš odnos s Bogom – prihvaćam li to da sam potreban Božjeg spasenja, ili vjerujem da sam kao Bog, vidim stvari kakve jesu i ja sam mjerilo stvarnosti. Ovo zadnje nije ništa drugo nego sotonina zamka koju postavlja čovjeku u Edenu i na koju čovjek u svojoj slobodi odgovara prihvaćanjem. I to je taj praiskonski grijeh po kojem je smrt ušla u svijet kao pravedna kazna za čovjekovu neposlušnost.
Da, sotona je vrhunski poznavatelj Božjeg zakona. Znade ga u svaki atom, a jer se u svojoj slobodi odlučio ne služiti Bogu Stvoritelju, neprestano traži ne bi li u izigravanju, krivotvorenju i nijekanju Božjeg zakona pronašao mogućnost da u pakao povuče i druga Božja stvorenja.
Isus ga razotkriva kao tužitelja pred Božjim prijestoljem, jer to neprestano radi – navodi ljude na grijeh ne bi li ih mogao optužiti pred Bogom i zahtijevati od Boga pravdu i pravednu kaznu. Nakon grijeha Adama tražio je smrt, uništenje čovjeka – krunu Božjeg stvaranja. I smrt je došla, ona fizička. No to je samo pola cijene koju je tražio za pravednu kaznu zbog čovjekove neposlušnosti Bogu – sotona želi vječnu čovjekovu smrt i prokletstvo u paklu.
Toj kazni, Bog je odgovorio svojom milošću i milosrđem. Ne tako da bi pregazio svoju pravednost, nego tako što je ponudio cijenu veću od svih mogućih čovjekovih grijeha – samoga sebe.
Oplijenio se, postao čovjekom u svemu nama sličan osim u grijehu da bi otplatio dug i ispunio pravdu. Učinio je to tako radikalno da sotona nije mogao shvatiti da Bog može toliko ljubiti svoje stvorenje kakav je čovjek. To je jasno vidljivo u evanđeljima koja pokazuju kako sotona obilazi oko Isusa, kuša ga u pustinji, tu i tamo ga prokazuje kroz opsjednute, traži Isusovu reakciju koja bi mu razotkrila Božji plan, ali ne uspijeva. I ne samo to – Bog „koristi“ sotonu u svojoj božanskoj Providnosti i čovjeka po žrtvi svoga Sina čini svojim djetetom. Više nismo samo stvorenja – s novim Adamom, Isusom Kristom pozvani smo da mu se suobličimo.
Kada je shvatio da je njegova „najveća pobjeda“ – smrt Isusa na križu, zapravo njegov najveći poraz, jer više nema argumenata kojima bi zahtijevao od Božje pravde čovjekovu vječnu smrt, sotona je otvorio vrata pakla i počeo se pripremati za konačnu bitku. A ona će, kako nas upozorava apostol Ivan u Apokalipsi, neminovno doći i zatresti svemir. Možda već za našega ovozemaljskoga života. Jer, „onaj dan i onaj čas ne zna nitko, ni anđeli na nebu ni Sin, nego samo Otac. Pazite, bdijte i molite se; jer ne znate, kad je vrijeme“. (Marko 13,32‑33)
Dragi čitatelji, ponekad imam osjećaj da zaboravljamo ili ne želimo prihvatiti činjenicu kraja ljudske povijesti, ponovnog Isusovog dolaska i završnog suda. Radije oko sebe i svojih života gradimo zidove svakojakih iluzija, no kako god – siguran sam da smrt nije kraj, nego početak. Za taj početak treba se spremiti.
Svima od srca želim da nas Uskrsno jutro ispuni radošću jer smo spašeni, jer nas je sam Bog otkupio svojom prolivenom krvlju i smrću na križu, a uskrsnućem otvorio vrata Neba zauvijek! Svima koji Ga žele prihvatiti, jer njima podade moć da postanu djeca Božja! Da, to smo mi, točnije to možemo biti – Djeca Božja. Djeca Boga koji je pravedan, ali koji je i milosrdan, jer On je Ljubav!
Hvalospjev uskrsnoj svijeći!
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela,
nek uskliknu službenici Božji
i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!
Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana blijeskom
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti
da je nestalo po čitavome svijetu mraka!
Nek se veseli i Majka Crkva urešena bljeskom tolikoga svjetla
i silnim poklicima naroda nek ova odjekne dvorana!
Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivom Bogu Ocu svemogućem
i Sinu njegovu jednorođenomu Gospodinu našemu Isusu Kristu
svim zanosom srca i duše i službom svega glasa slavu pjevati.
On je za nas vječnome Ocu Adamov dug isplatio
i zadužnicu stare krivice izbrisao svetom krvlju.
Ovo su naime vazmeni blagdani u kojima se onaj pravi Jaganjac kolje,
čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika.
Ovo je noć u kojoj si najprije učinio da naši oci, sinovi Izraelovi,
izvedeni iz Egipta, More Crveno neovlaženim prijeđu stopama.
Ovo je, dakle, noć koja je svjetlošću ognjenoga stupa rapršila tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju
od tmina grijeha i od opačina svijeta otima, vraća milost, i pridružuje svetost.
Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.
O, divne li dobrote tvojega milosrđa prema nama!
O, nedokučiva li zanosa ljubavi: da roba otkupiš Sina si predao!
O, zaista potrebna Adamova grijeha što Kristovom smrti bi uništen!
O, sretne li krivice koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!
Svetost dakle ove noći goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima.
O, zaista blažene noći u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje.
U milosnoj, dakle, ovoj noći primi sveti Oče večernju žrtvu hvale.
Od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, po rukama službenika, kao blagdanski poklon pridonosi ovu svijeću.
Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeće posvećena na čast tvoga imena neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći.
I primljena na ugodni miris svjetlima nebeskim neka se pridruži!
Plamen njezin jutarnja zatekla Danica!
Danica, koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.