Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane... to je zadnje uporište...
„I zavapivši jakim glasom izdahnu.“ (Mk 15, 37)
U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskrsna zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori... kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka...
Prije nepunih osamnaest godina, izgnan u vihoru stradanja, naglo si izbrisah djetinjstvo. U polumraku jedne zore, u konvoju spasa... kao skupina beduina u svojim karavanama... zakoračili smo u nepoznato, još jednu datu neizvjesnost izmičućeg života. Bješe to moj zadnji Uskrs u zavičaju... U razaranju se ne daju utišati glomazne topovske cijevi... nakazne avionske bombe... streloviti srebrni meci... Rijetko se događaju primirja... Izgleda da je bezbolnije dogovoriti nulti meridijan na Greenwich, negoli zaustaviti pobješnjele horde na onu divnu noć koja svojom svjetlošću raspršuje stravične tmine grijeha cijeloga svijeta. Izgleda...
U Starom zavjetu jedan prorok nosi ime koje govori: Hošea (Bog koji ljubi). Ljubi praskozorjima... Ljubi... kao što napisa onaj pritajeni duh mistike - sin Zebedeja i Salome - apostol Ivan: „... svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“ (Iv 1, 9). Eh, kad bi čovjek i treptajem zjenice ljubio, sav bi se u ljubav od ljubavi pretvorio. Ne bi bilo onih nesretnika u pučkim kuhinjama, u pohabanim kaputima, napuštenih po parkovima... Ne. Kad bi čovjek ljubio... i sunce bi plakalo, i zvijezde bi plesale. Nijedna hladnoća ne bi bila hladna. Nijedna zora, nijedno svitanje... ni jedan radnik, radnica, student, umirovljenik... ne bi bio Sam u svojoj patnji! Ona ostarjela reumatična tijela lakše bi podnosila teške godine naborane mučnom reumom... drhtave ruke bi lakše dodirivale tanjur juhe... i sam bi svijet u samome sebi bio majušna oaza ljubavi! Da vjerujemo... da ljubimo... da se istinski u dubinama svojih krnjih srdašaca nadamo... uskrsnuli bismo s Uskrslim! Kakva je samo nezamislivo duboka bol Danog Boga – kad čovjek živi samo poradi samog sebe...
No, na samu divnu uskrsnu noć - samozatajni Deus datus (Dani Bog) raskriva svoje neiscrpivo božansko srce u muci, krvi, znoju, smrti i besmrtnosti... s neizbrisivom porukom svijetu - malom sićušnom biću čovjeku: Ne brini se... Ja te ljubim... Nikada neću odustati od tebe... iako ti sam odustaneš od sebe... Ako ne vjeruješ, samo pogledaj moje probodeno srce za tebe...
Dražen Zetić