Veliki smo za zapećak

Bilo je ljeto, nisam siguran baš koje godine, znam da je u prošlom stoljeću i to početkom osamdesetih ili još točnije rečeno krajem sedamdesetih, komšija riješi prodati kuću, pojavi se kupac iz tada nam bratske Republike, transakciju su brzo obavili jer je kupac lako izbrojao traženu sumu. Na kupljenom zemljištu bila je nusprostorija u kojoj je živio prodavatelj, a kupac čim je preveo nekretninu na svoje ime započe graditi glavnu kuću. Normalno otac i ostale komšije novom susjedu priskočiše u pomoć, ako ne drukčije ono bar logistikom, ali ne samo s njom, bilo je tu i onog čuvenog rada na mobu, red je komšije da se paze i pomažu, tako su ovdje u ravnici ljudi kadgod mislili i radili. Uspio komšija da izlije temelje za kuću i riješi da prekine, te da se vrati u svoje selo tamo negdje u šumama oko Velebita. Nisam napomenuo da je kupac već u to vrijeme radio kao privatnik i imao svoj kamion kojim je i krenuo za rodni kraj, usput je povezao i djecu rođaka iz istog susjedstva gdje je kupio kuću. Nesretni slučaj je htio, negdje kod Zagreba na tadašnjem putu bratstva - jedinstva, novi nam komšija zaspi za volanom, došlo je do nesreće u kojoj je jedno od djece poginulo a drugo je s teškim ozljedama jedva izvuklo živu glavu, zaspalom vozaču život nije bio ni jednog trenutka ugrožen. Nesreća ne bira, uglavnom pokupi one slabije. Nakon ovog stravičnog događaje duže vremena susjed nije dolazio ni da obiđe novokupljenu kuću i temelj koji je sam izlio.

Jednoga dana s kraja osamdesetih, možda osamdesetsedme, mislim da je baš te godine, stiže susjed. Nitko iz susjedstva nije zaboravio onaj slučaj poslije kojeg se susjed nije pojavljivao, ali život ide dalje, umrle nitko ne vraća, s tim se jednostavno živi, ​​bar oni koji nisu u srodstvu sa stradalima. Rođaci sigurno ne zaboravljaju a teško i opraštaju. Kako god da je bilo naš novi susjed nije pokazivao baš preveliku grižnju savjesti za nemio događaj, ili se to nama sa strane činilo. Zbog nesigurnosti i slabog poznavanja novajlije susjedstvo nije previše osuđivao susjeda mada je bilo onih koji su imali kometar tipa: ,,kako ima obraza doći'', takvih je bio zanemariv broj, ali ih je bilo. Opet kao kod temelja širokogrudi ravničari svesrdno pomogoše komšiji koji je veći dio radova platio, i to lako kao i prvi put, majstorima. Skele, dizalicu i još neke sprave od vitalnog značaj za rad besplatno je dobio od susjeda. Treba pomoći ako se može. Brzo je kuća bila gotova is proljeća stiže i familija novog susjeda, kako oko kuće uvijek ima posla, novi susjedi su stalno nešto radili i uređivali svoj novi dom, malo je vremena bilo za druženje i ispijanje kave po susjedstvu.

Poslije godinu možda godinu i koji mjesec, susjed poče graditi i pomoćne objekte, nekako u sred tih radova poče i ono suludo vrijeme s balvanima i pucanjem i prve izbjeglice počeše stizati u Beograd autobusima. Propaganda nije štedila vrijeme ni ,,lijepe'' riječi za građane susjedne Republike. Naš novi susjed nakon tjedna radova povredi kažiprst na jednoj ruci i dobio je dobar zavoj na njega. Jedno veče gledamo mi dnevnik kad ono iz autobusa sa izbjeglicama, izlazi naš novi susjed sa visoko dignutim zavijenim prstom, reporter naravno ,,slučajnim'' izborom baš njega uzme da intervijuiše u vezi s događajima oko balvana i pucanja, kad ovaj zakuka, eto, raniše ga, sve mu zapališe, kud će jadan sad? Doduše jeste mu netko kasnije zapalio onu kuću što ju je napustio. Mi gledatelji zanijemili smo, a bila je cijela obitelj na okupu, svi se čude, zar je moguće da je to naš novi susjed, pa to što on priča nema veze sa stvarnošću ni sa istinom, ostadosmo bez komentara, zgranuto gledajući jedni druge. Prešutno, kao da je dogovoreno, nitko nije komentirao ni u kući a ni izvan nje ovaj značajan događaj, za procjenu karaktera novopristiglog susjeda. Možda je ona manjina ipak bila u pravu sa svojim komentarima posle drugog dolaska susjeda?

Prolazilo je vrijeme, pa i ovo zlo u kom se sve ovo događa, svi smo živjeli skoro normalno, mada se oko nas baš ništa normalno nije dešavalo, suživot u ravnici je, ipak, oduvijek bio moguć. Nastavili smo da živimo i radimo po pravilima ravnice, bar mi koji smo duže u njoj, čudili smo se agresivnosti pridošlih i nekako se sklanjali da se ne zamerimo istima, te nismo bili svjesni da im tako oslobađamo prostor za namećanje njihovog načina života nama. Nikako nisam zaboravio da su ipak ti novi protjerani sa svojih ognjišta, kao što su i mnogi odavde protjerani i izbjegli u susjednu Republiku, možda je ta činjenica bila presudna i osnovni razlog popuštanja ovdašnje većine pritisku pridošle manjine, svakako način života se mijenjao. Nametnuvši neke svoje norme u jednom trenutku u ravnici počinju vladati baš novi stanovnici, odjednom neki od njih postadoše većinski vlasnici svega oko nas, pa tako i onaj naš susjed s početka priče, te je u svojim apetitima pretjerao i pokušao je oteti jedan plac na koji smo mi godinama pikirali i tražili da ga kupimo najlegalniji putem od Države, nije išlo baš lako, jer administrativno nije sve bilo definirano te nas je Grad odbijao u nekoliko navrata. Informacije o njegovim namjerama je stigla od njegovog prvog susjeda, kojem je ovaj to i priopćio kako bi nam on prenio i kasnije njemu prenio i našu reakciju, lukavo nema šta.

Po saznanju prvo što mi je palo na pamet je slika s televizije od prije izvjesnog vremena kada se naš susjed predstavio kao prognanao lice i poslije toga bez ikakvog blama nastavi šetati našim šorom kao oslobodioc. Mnogi zaboravljaju da su ove prostore svi vladari naseljavali ljudima koji su bili spremni braniti nekadašnje granice, borcima čija pokoljenja je samo malo uspavala ravnica, ali gen postoji, on je u ljudima, čuči i čeka da proradi ali samo u krajnjoj nuždi, izgleda da je ona došla.

Ispratih komšiju sa riječima: ,,Komšo, da ti iskreno kažem, ja to neću dopustiti, godinama se borim za tu zemlju, svi u susjedstvu to znaju, vjerujem i novi susjed, tako da dok ima municije i oružja, ako susjed uzme preko mene tu zemlju, sigurno neće na njoj ništa zidati, dosta je bilo, ajd u zdravlju i vidimo se.''

Nakon izvjesnog vremena slučaj je namjestio da se novi susjed i ja sretnemo ispred bircuza. On je bio u društvu ljudi koje sam ja poznavao, koji su već dugo ovdje, te se ja javih kao što je red. Kad malo odmakoh od družine, čujem di novi susjed reče: ,,Ovaj je stariji od svog ćaće. '' Vratih se polako natrag, tih par koraka, pogledah komplet družinu i zaustavih pogled na susjedu, ranjeniku s televizije.

,,Komšo, od svog babe nikako ne mogu biti stariji ali vjeruj od tebe i takvih ko ti uvijek mogu biti, ako ništa drugo ono bar luđi i bezobrazniji, i samo zapamti ja tebe nisam prvi diro, ajd u zdravlju ostajte.“ Odšetam polako kući a plac o kojem je riječ ipak smo dobili mi a ne on.

Vjerujem da je ovakvih primjera bilo i preko Dunava, na onoj desnoj strani baš kao i na ovoj lijevoj, jer ljudi su slični i uvijek pokažu pravo lice kad udari neka kriza, skloni su iskoristiti sažaljenje i pristojnost drugih da nametnu svoj sebičluk i bezobrazluk, nekad prođe, čini mi se previše prolazi, valjda ravnica još nije stigla da ih umiri ili su ipak sve kupili.

Susjed sad još uvijek ne divani s nama, nismo mu pustili da nas stjera u zapećak.