Piše: sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove
Danas u 21. stoljeću, živimo svoj život na zemlji onako kako bi se Bogu svidjelo
Poštovani čitatelji! Svjesni ili ne, vrijeme u kojemu živimo odgovorno je i zahtjevno u svim segmentima. Zašto je to tako? Čini mi se da smo prebrzo i nedovoljno zreli „ uletili“ u svoj svijet demokracije. Tko je za to kriv? Sami ili netko opet sa strane?
Čini se kako su nam u 21. stoljeću sve informacije na „dlanu ruke“ i da samo jednim klikom miša na internetu ili pozivom s mobitela cijeli svijet je u našem vidnom polju i sve vidimo, pročitamo i čujemo na temelju zatraženih informacija o kojima postajemo ili već jesmo ovisni. Stoga, dobro je točno dati ime toj dijagnozi pa pitamo. Što je ovisnost? A stručnjaci odgovaraju, ona je podložnost nekoj štetnoj navici kao što je droga, nikotin, kockanje, novac, rad, računalo, video igre, televiziji i sl. A dijelimo ih najčešće na fizičke, psihičke kombinirane. Stoga, u ovom trenutku čini mi se kako je važno osvrnuti se na istraživanja koja pokazuju, ovisnost o internetu i mobitelu. Kažu stručnjaci da su rezultati zastrašujući. Istina je to. Neki dan sam bila izložena slušanju jedne emisije koja je bila posvećena upravo na ovu temu, pa su iznijeli podatak, kako su neki studenti nakon 24 sata pokazivali znakove apstinencijske krize, žudnje i anksioznosti te nisu mogli normalno funkcionirati bez mobitela. Ili npr. učenici u Japanu a to se događa i pred našim vratima i u našem dvorištu, ne mogu više zamisliti život bez mobitela jer dnevno razmjenjuju na stotine poruka. Ili kako najnovija studija pokazuje da po najnovijoj anketi istraživačkog instituta Fujitsu, u Americi studenti ne mogu bez mobitela, društvenih mreža i interneta i da pokazuju simptome slične onima kod ovisnosti o drogi i alkoholu. Dok je Susan Moeller, voditeljica studije i profesorica novinarstva na sveučilištu izjavila da je većina studenata pisala o tome kako im je grozno biti bez kontakata na društvenim mrežama ili mobitelu, te da su to usporedili s ostankom bez prijatelja i obitelji.
Činjenice su zabrinjavajuće, zar ne? Međutim, preostaje nam boriti se protiv ove „ pošasti“. Kako? Na koji način? Jer, znamo da je svaki čovjek je sklon živjeti onako kako mu se živi, a da zapravo pri tom ne razmišlja kako je taj život isprazan. Skloni smo i ne pomisliti kako naš način života nije dobar i ne ide u dobrom pravcu, jer smo sve više podložni medijima. Sve nas više truju i onemogućavaju da živimo normalan život. Plaše nas, uvlače strah u kosti, i zanemaruju važnu činjenicu, da je Bog sve stvorio i da svime upravlja. No, nemojmo zaboraviti. Bog svemoguć! Bog je milosrdan i milostiv. Pun ljubavi je Bog naš. Potrebno je pronaći svoj osobni put do Boga i biti prijatelj s Bogom.
Istina, mnoga istraživanja pokazuju da je i to moguće i danas u 21. stoljeću. Stoga, prijatelji, živimo svoj život na zemlji onako kako bi se Bogu svidjelo. Živimo Njegove zapovijedi, premda nije pretjerano moderno u naše vrijeme živjeti po savjesti i biti poseban, jer kako mi se čini ovaj svijet to i ne razumije. Bez obzira koliko svijet razumije ili ne, budimo mi put i putokaz onima koji se žele izvući iz gliba ovisnosti pa im recimo gdje se i na koji način mogu obratiti, tko im može pomoći i kojim putem krenuti?
Evo još nekoliko savjeta!
U Hrvatskoj djeluje osam centara ili bratovština u koje prihvaćaju mlade ljude s poteškoćama. To su nekad bili najviše ovisnici o drogama, dok u ova najmodernija vremena i zadnjih godina jako je puno mladih koji imaju i druge probleme, kao što su beznađe, besmisao depresije, tjeskobe, strahovi, itd... a njihov život prati svećenik koji je i sam bio rob ovisnosti. Pa pročitajmo što je i sam napisao;“ Pratim život mladih u bratovštinama uz svoje svećeničko poslanje. Najveća bratovština ili centar Zajednice Cenacolo u Hrvatskoj je u Vrbovcu pored Zagreba. To je Bratovština Sv. Vinko, smještena u jednom starom dvorcu koji su nam časne sestre milosrdnice ustupile za prihvaćanje mladih. Tamo provodim najviše vremena, jer tamo imam najviše obveza, a u bratovštini živi šezdesetak mladića. U blizini se nalazi i jedna bratovština s 15 do 20 djevojaka, rekao je don Ivan Filipović. A Zajednica Cenacolo je osnovana 1983. u Italiji, ima šezdesetak bratovština po cijelom svijetu. Bavi se mladima i djecom. U Južnoj Americi ima pet, šest bratovština koje se isključivo bave prihvatom i odgojem napuštene djece. U Hrvatsku je došla 1990. godine, a djeluje osam kuća, u Vrbovcu, Varaždinu, u mjestu Šišinec pored Siska, u Istri, u Jankolovici kod Biograda, prema Splitu kod Trilja na Ugljanima, u Međugorju i u Slavoniji“.
I na kraju, je li to ono što želimo? Što trebamo? Mislim da je to put ka izlaska iz ropstva ovisnosti. Neka vas prati mir i blagoslov!