Potvrda i priznanje
Iz neobjavljene knjige „Franjevačka crkva sv. Mihovila u Subotici“
U knjizi „Franjevačka crkva sv. Mihovila u Subotici“ biće prikazana povijest franjevačke crkve i samostana u Subotici kako ju je zabilježio o. Paškal Cvekan u knjizi „Subotički franjevački samostan i crkva“ tiskanoj u Subotici 1977. godina. Da bi potpunije pokazali spomenik kulturne baštine slikama je obuhvaćen vanjski izgled crkve i samostana i unutrašnjost crkve. Posebno su slikani svaki oltar, oltarne slike, kapela, slika Majke Božje Crne Gospe, kip sv. Antuna Padovanskog… Ukupno 100 fotografija.
IV. Poglavlje Franjevački dušebrižnici u Subotici od 1693. – 1773.
Csákijeva potvrda i priznanje
Protiv svih osporavanja i sumnji da su Franjevci stvarno zakoniti dušobrižnici u župi Subotici i da im se to pravo ne može ni za budućnost osporavati, potvrđuje pismo Emerika Csákija, nadbiskupa kaločkog i bačkog, koji se u nekoliko ovjerovljenih primjeraka čuva u samostanskom subotičkom arhivu (C 11), a navodi ga i Katona u svome već citiranom djelu II. pod brojem XCV. str. 176.178., a i Ivány István u dodaktu drugog dijela svoje knjige o Subotici.
To pismo, značajno i važno glasi:
- Mi, Emerik, Božjom milošću i svete stolice... nadbiskup kanonski ujedinjenih nadbiskupija Kaločke i Bačke dajemo na znanje, pošto nas je ponizno obavijestio Časni u Kristu o. Martin Wocsulik, ekskustos svetoga ferafskog Reda strogog opsluživanja Ugarske provincije Presvetog Otkupitelja, da je u gradu Szabatki, smještenu u Bačkoj biskupiji našeg biskupstva, već gotovo 40 godina po nalogu CesarskoKraljevskom sveti Serafski red, naši su ga predšasnici dopustili i primili. Ovo dopuštenje našim ugledom potvrđujemo. Jednako, koliko je potrebno ponovo dopuštamo i primamo s dužnom poniznošću. Osim toga, pošto smo promotrili i zapazili spasonosne i marne zasluge otaca i braće istog svetog Reda spomenute već Salvatorijanske provincije u rečenom gradu Szabatki i u drugim mjestima naše nadbiskupije, napose za ono vrijeme, kad je veći dio Ugarskog kraljevstva snosio jaram pod Otomanskom tiranijom naravnog naime neprijatelja kršćanskog imena i pod njim bio prisiljen stenjati da sačuva katoličku vjeru, a i sve do sada. Neka žarko i postojano pod nastavljenom i korisnom službom braće zadobivenim poslanjem i u buduće kako se nadamo jednakim marom nastave pružati to i izvršavati. Napose pak u tom pogledu, što se dijelovi Szabatke zapljuskuju valovima hereze i agitiranjem grčkih šizmatika, a nema drugih svećenika bilo crkvenog, bilo redovnog klera. Radi ovih dakle i drugih motiva želeći svakako zadovoljiti našoj pastoralnoj (pastirskoj) službi na povećanje Božje slave, na promicanje spasa duša, za proširenje prave i jedino spasonosne Rimokatoličke vjere, zrelim razmišljanjem (animo deliberato) ove oce i braću spomenutog svetog Reda ponovo našim redovitim ugledom pripuštajući uvodimo.
Dano u našoj rezidenciji u Požunu, dana 3. lipnja, godine Gospodnje 1729.
Pismo je jasna i očita potvrda, da su Franjevci već prije bili kanonski potvrđeni upravitelji župe u Subotici, a istu im kanonsku potvrdu i poslanje službeno daje i pismeno potvrđuje nadbiskup Csáki.
Katona na to dodaje:
- Pohvaljeni oci su zaslužili ove povlastice, jer su u najtežim vremenima turskog jarma sačuvali u ovim krajevima ostatke katolika ne plašeći se nikakvih teškoća i opasnosti. A kad su Turci protjerani, u nedostatku klera, mnogim su župama marljivo upravljali. Isti su oci iz Szabatke u šest filijala, kojima su upravljali – Almás, Jankovatz, Mélikút, Kaniža, Szenta – apostolskim radom utrli put najplemenitijim župama. (Katona, o.c. II. 178.)
Za nadbiskupa Gabrijela Patačića od Zajezde
Emerika Csáki naslijedio je nadbiskup Gabrijel plemeniti Patačić od Zajezde, naš čovjek, koji je svojim radom, brigom i zauzetošću, a po uzoru na svetog Karla Boromejskog, Kaločku i Bačku nadbiskupiju iz ruševina podigao na zamjernu visinu i dobro je organizirao. Sagradio je katedralu u Kaloči, a prema njoj je kasnije sagrađena i župna crkva sv. Terezije u Subotici; obnovio je Kaptol, uredio bogoslovno sjemenište i školu, podigao 13 crkava, brinuo se za župe i župnike.
Izgleda da je s Franjevcima u Subotici bio u dobrim odnosima. Posvetio im je crkvu 15. IV. 1736. i četiri oltara 1738. Bio je zaštitnik njihove bratovštine svetog Mihovila. No, ako se spomene njegov sukob s Franjevcima Bosanske provincije i njegov odgovor na pismo carskog vijeća, gdje osporava Franjevcima pravo na župe i doslovno kaže, da se Franjevci bave korom i prošnjom, a pastorizacijom onako usput, a mi bi danas rekli – to im je samo hobi – vidljivo je da već s Patačićem započinje razdoblje postepenog oduzimanja župa Franjevcima i davanje svjetovnom kleru. On to u spomenutom odgovoru carskom vijeću u Beč ističe, kad veli: „A što ću ja sa svećenicima, koji se odgajaju u mome sjemeništu?“
Do sukoba s Franjevcima u Subotici došlo je 1745., kad je nadbiskup Patačić odredio da Franjevci u svojoj crkvi moraju postaviti kutije za sabiranje priloga u korist nadbiskupije. Franjevci su se tom zahtjevu usprotivili, jer je protivan njihovu pravilu i jer ni sami za sebe u crkvi nemaju takve milostinjare. Ovaj put su uspjeli, a da upravu subotičke župe nijesu izgubili.
Nasljednici Gabrijela Patačića – Nikola V. Csáki i Franjo Klobusizky – kao nadbiskupi Kaločki i Bački, nastavili su oko toga, da se Franjevcima u Subotici uzme župa, ali su Franjevci svojim radom i podložnošću uspijevali ublažiti ova dva nadbiskupa i oni su im župu ostavili.
Nastavlja se