Iz knjige Branimira Miroslava Tomlekina „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“
objavljenoj u izdanju zagrebačke izdavačke kuće TKANICA
Poslije kao vječnost dugih desetak sekundi, Marko je zbunjeno pozvao simpatičnu plavušu njegovih godina na kavu. Nije računao da će ona prihvatiti taj poziv, ali je, zbunjena i više nego on, odmah pristala.
Pet je sati Jelena sjedila s Markom u restoranu hotela „Vojvodina“. Od nje je čuo da nikada u životu nije bila u kavani, da nikada u životu nije okusila niti jednu jedinu kap alkohola i da nikada u životu nije povukla niti jedan dim cigarete, te da joj strašno smeta i kada to čine drugi. Sve je vrijeme pila samo voćni sok, ali joj Marko ništa od svega što je rekla nije povjerovao. Takva žena mu i ne treba, nije znao ni zašto mu „prodaje“ takvu priču, ali nije znao ni zašto je toliko vremena uopće ovdje s njome, a tek mu nije bilo jasno zašto takva žena strpljivo sjedi i toliko razgovara s njime, koji je sušta suprotnost njezinoj predodžbi o muškarcima. Pušio je cigaretu za cigaretom, popio je tri ili četiri flaše piva i ponašao se upravo kao čovjek koji bi joj svojim vladanjem najviše smetao. Razgovor je, međutim, dotaknuo i teme iz njihovih života i sve više je postajao zajednička priča. Jelena je pred razvodom, a sa svojim sinom jedincem Goranom, dječakom od četrnaest godina, još uvijek živi u obližnjemu Futogu, u kući koju su sagradili ona i muž, ali se ona i sin upravo sele u stan njezine majke, tu, u Novom Sadu. Majka je već dugi niz godina udovica i u svom dvoipolsobnom stanu izdaje jednu sobu studentima, a sada će u taj stan doći i Jelena s malim Goranom. Kada joj je Marko sasvim iskreno ispričao u kakvoj je on situaciji, neobično se zainteresirala i poslije dva sata njihovoga poznanstva crtali su na salvetima restorana „Vojvodina“ stan njezine mame i raspored pokućstva koji bi se mogao sastaviti od Markovih stvari iz Hrtkovaca i Jeleninih iz Futoga, pa da se svih šestero smjeste u njega – bar dok se Marko i djeca ne snađu za eventualno nešto bolje. Jelena bi s mamom spavala u dnevnoj sobi, Goran će biti sam u polusobi, a Marko sa svojom djecom, kao podstanar, u prilično velikoj spavaćoj sobi, toj koju je Jelenina mama inače izdavala studentima. Ostalo je da Jelena o svemu tome razgovara s majkom.
„Evo broja mog telefona,“ rekla je Jelena oko pola devet u noći „a sada već zaista moram ići. Goran još nikada tako dugo uvečer nije ostao sam i jako će se brinuti. A i moja će se mama brinuti još više, jer uvijek s posla navratim i do nje, a danas joj se nisam javila ni telefonom“.
U Hrtkovce se Marko vratio s posve zbrkanim dojmovima i emocijama. Kao da je bio akter u nekakvom fantastičnom filmu o svome životu, ali u kojemu on ne vlada situacijom i nemoćan je išta učiniti. Jedva je zaspao, a cijeloga sutrašnjega dana nije imao hrabrosti okrenuti Jelenin broj. Uostalom, ako išta od svega o čemu su pričali može i biti, to treba Jelena javiti njemu. Njegovo inzistiranje na dogovoru moglo bi imati suprotni efekt. Očekivao je zapravo da se Jelena ne će ni javiti, a on bi ispao glup i naivan ako je pozove prvi. Ako se Jelena ipak javi, reći će mu da su se njihovi snovi od jučer raspršili kao mjehuri sapunice, ili da ne zna šta joj je sinoć bilo te da je sve ono s njime uopće i pričala.
Smoren i sluđen od lošeg sna i razmišljanja i isčekivanja, spremao se već poći na spavanje kada je zazvonio telefon. Jelena mu je veselo javljala da se s mamom dogovorila o svemu te da Marko i djeca mogu stanovati u njezinu stanu. Treba što prije doći i upoznati se s mamom. Tu noć Marko nije oka sklopio i nije nikako mogao vjerovati da se sve ovo stvarno događa.
Već sutradan ujutro, a bio je ponedjeljak, pošao je autom za Novi Sad. Prethodno je javio Jeleni kada će stići, usput je u Rumi kupio buket cvijeća i oko deset sati se pojavio pred vratima stana gospođe Vere Knežević, Jelenine majke. Duboko je uzdahnuo i pozvonio. Vrata mu je otvorila Jelena, povela ga u dnevnu sobu i tu ga predstavila svojoj majci. Već kroz prve rečenice razgovora i načina na koji ga je primila, baka Vera, kako će je ubrzo svi zvati, žena šezdesetih godina, vitalna i prijatnoga izgleda, s neobično otvorenim i suvremenim razmišljanjima o životu, vidio je da će sve biti u redu i da će baka Vera primiti njega i djecu na stan i hranu. Na koncu su sve troje hodali po stanu i sada su, na licu mjesta, pravili onaj isti razmještaj stvari koji su Marko i Jelena samo prije dva dana crtali po salvetima u restoranu hotela „Vojvodina“. Dogovoreno je da već sutradan budu dovedena i djeca, na upoznavanje.
A kada je baka Vera vidjela Vesnu i Igora, dvoje krasne i nadasve pristojne i pametne djece, sve barijere su bile srušene. U srijedu je Marko dovezao kamionom iz Hrtkovaca, po točno predviđenome rasporedu, potrebni namještaj i montirao ga u spavaćoj sobi. Dok je radio oko stvari, Jelena je dovela iz Futoga maloga Gorana. Dječaku je bilo čudno da kod bake ne će više stanovati studenti, ali mu je Jelena objasnila da se baki više isplati tu sobu izdavati ovako, i to s prehranom, nego studentima, koji nisu sigurni ni kada je u pitanju plaćanje, ni kada je u pitanju duži boravak – jer znaju iznenadno otići, pa je soba često i prazna. A prihodi od kirije su im potrebni, osobito sada kada i njih dvoje trebaju tu živjeti samo od Jelenine plaće i bakine male mirovine. Gorana je već od ranije čekala namještena sobica, u kojoj će biti sam, i bio je zadovoljan.
U sobu u kojoj se trebao smjestiti sa svojom djecom Marko je donio takorekuć sve dijelove kombinirane dječje sobe, koju je kupio još u Banjoj Luci. Bili su to dječji kreveti na kat, ormari, ormarići i veliki radni stol za dvoje. Rasporedio ih je tako da ima mjesta još i za ležaj za njega samoga, a koji će tek trebati kupiti. Istim kamionom kojim su dovezene stvari iz Hrtkovaca, odvezen je sav višak stvari iz baka‑Verinoga stana u Jeleninu kuću u Futogu, a odande je doneseno nešto namještaja za kompletiranje dnevne sobe u baka‑Verinom stanu. Marko je još istoga dana poslijepodne kupio i kauč na razvlačenje, na kojemu će spavati, tražeći ga po radnjama skupa s Jelenom.
Skupa s Jelenom je od toga dana Marko radio sve važnije poslove, a u paru su rješavali sve njegove i njezine probleme. A bilo ih je na pretek. Oboje su započinjali neki sasvim novi život i nisu imali posve jasnu sliku kako će izgledati budućnost, ali su oboje imali jaku volju pokazati kako su u stanju svladati nedaću koja u životu važi za jednu od najtraumatičnijih, a to je razvod. Oboje su, uz to, imali i svoju djecu, koja su im život značila, i koja su činila da im ništa u životu ne bude teško.
Te je jeseni Igor upisao četvrti, Vesna sedmi, a Goran osmi razred pučke škole, a koja se nalazila na samo stotinjak metara od baka‑Verinoga stana. Jelena je do svog posla u banci, u centru grada, išla pješice, a Marko je svakoga dana, s još nekoliko radnika iz Novog Sada, putovao za Irig kombijem male firme za izvođenje građevinskih radova, a u kojoj je počeo raditi od prvoga rujna. Baka Vera je kuhala za sve, a Marko je za troškove doručka, ručka i večere za sebe i djecu, te za stanarinu, davao skoro cijelu svoju plaću, a za svaki vikend i za svaki praznik je s djecom išao u Hrtkovce. Tu su kod bake Marte prali rublje i tu im je bio najveći dio garderobe i svih drugih stvari. U Novi Sad su donosili samo ono najpotrebnije.
Spram života u Banjoj Luci, ovo je i za Marka i za djecu bila neugodna promjena, ali su je svi shvatili kao privremenu i najvažnije je bilo da život nije stao i da su djeca ipak najmanje osjećala da im nešto nedostaje. U stanu je bilo toplo, sve su imali čisto, uredno i na vrijeme, a sve napetosti, svađe i neizvjesnosti bile su za njima. Baka Vera, Jelena i Marko su se zaista maksimalno trudili da djeca imaju sve i da im u stanu bude ugodno.
Baka Marta je također bila zadovoljna što su joj sin i unuci došli iz Banja Luke i „riješili se onoga tamo“, a djeci je i u Hrtkovcima bilo lijepo. Ali Marko se još morao krvavo boriti da se s djecom vrati na standard života kakav su imali u Banjoj Luci. Bio je uvjeren da će u tome uspjeti i zapeo je iz petnih žila.
Najveća mu je zadaća bila napraviti u Hrtkovcima novu kuću, jer stara više nije bila za stanovanje, a za slučaj da izgubi stan u Banjoj Luci i da mora otići od bake Vere, to bi bila odstupnica i jedini krov nad glavom i za njega i za djecu.
U međuvremenu je u Novom Sadu pokrenuo reviziju onog skandaloznog sudskog postupka po kojemu je izgubio djecu, ali i stan u Banjoj Luci. Vjerovao je da će djecu sada ovdje sigurno dobiti i službeno, sudom, ali za stan nije bio posve siguran, no smatrao je da, ako postoji imalo pravde, stan ide uz djecu. Neka ga sud dodijeli njima, njemu i ne moraju. Djeci je stalno govorio da će njihov stan u Banjoj Luci jednoga dana zamijeniti za stan u Novom Sadu i preseliti se u njega, pa su i oni očekivali da će sve ići samo na bolje.
Jelena mu je u svemu pomagala nesebično, bezrezervno, i sa istim žarom koji je i njega vukao naprijed. One večeri u restoranu hotela „Vojvodina“ nije mogao ni sanjati da će mu posve nepoznata žena, kojoj je i on bio potpuno nepoznat, toliko i tako pomagati, ali još uvijek nije vjerovao da svi oni mogu živjeti kao obitelj, o čemu je Jelena počela pričati već prvih dana zajedničkog života. Poslije kratkog vremena morali su njih dvoje ozbiljno porazgovarati na tu temu. Oboje su prošli kroz onu najružniju stranu braka, oboje su ispred svega u životu stavljali djecu i oboje su htjeli ponovno živjeti u normalnoj obitelji. Marko, međutim, nije bio siguran da u životu postoje bajke, ali ga je Jelena uvjeravala da zajedničkim snagama mogu sve postići. Oko toga da se moraju vladati tako da djeca ne smiju imati nikakvih poteškoća i trauma složili su se iz prve. I suglasili su se da između njih dvoje, Jelene i Marka, još ne postoji ljubav, ali da u svemu jedno drugome dovoljno odgovaraju da bi mogli živjeti skupa. Ali nisu se mogli dogovoriti oko toga da bi živući zajedno i djeci pružili maksimum. Marko je smatrao da je to nemoguće. Govorio je da se dvije polovice različitih jabuka nikada ne mogu spojiti u jednu jabuku, ma kakve to jabuke bile i ma kako ih rezali ili spajali. A Jelena je tvrdila da će u tome uspjeti budu li dovoljno uporni i budu li u to vjerovali. Dogovorili su se da će se pripremati za takvo što, ali da je sve ovisno o ponašanju djece i o tome koliko će djeca, prije svega, prihvatiti jedno drugo. I sve bez obveza, uvjeta i rokova.
Djeca su prihvatila jedno drugo i uvečer ih je bilo milina gledati kako se sve troje igraju u dnevnoj sobi. U školi su sve troje bili odlikaši, i Jelena i Marko, kao i obje bake, bili su zadovoljni razvojem stvari. Ubrzo su djeca primijetila i da između Marka i Jelene stvari ne stoje samo u smislu „on je podstanar, a stan je našao preko oglasa“.
U stanu je Marko uvijek bio u sobi s djecom i, osobito u početku, nije nikuda izlazio bez veće potrebe, a navečer nikako. Jelena bi sa svojom mamom bila u dnevnoj sobi, ali kada bi Marko trebao nešto uraditi, obaviti kakav posao ili nešto kupiti, Jelena bi uvijek išla s njime. Pratila bi ga i kada je išao samo po novine ili cigarete. Počeli su njih dvoje i izlaziti navečer u kino ili kazalište, a često bi tražili i našli razlog ići po nešto u kuću u Futogu, gdje nije bilo nikoga. Išla su katkad onamo s njima i djeca. Ali djecu se ne može prevariti i uskoro su ih ona počela zafrkavati da su zaljubljeni par. Marko je upozoravao Jelenu da ne smiju u svemu biti toliko nerazdvojni, te da svatko, bez onoga drugoga, mora posvetiti neko vrijeme samo svojoj djeci, ali ga ona nije poslušala. A kada je Jelena preko djece saznala i za Gordanu, jer su ova pitala kada će ići u Rumu kod Maje i Sonje, počela je za svaki vikend ići s Markom, Vesnom i Igorom i u Hrtkovce, kako njih dvoje ne bi mogli otići do Rume. Tada joj je Marko morao ispričati sve o Gordani.
„Nema nikakvoga razloga da se moja i Gordanina djeca ne druže i dalje, ali ja s Gordanom nemam ništa od onoga trenutka kada smo ti i ja prvi puta prespavali u praznoj kući u Futogu. Ja i Gordana se znamo odmalena, naši se roditelji poznaju i iznimno se cijene, i ja ću cijeniti Gordanu dok sam živ i zato ne bih nikako uradio takvo nešto što je tebi u glavi.“
Nije mu vjerovala, a djeca su se prvi put naljutila na Jelenu kada su shvatila da se zbog nje više nikada ne će moći družiti s Majom i Sonjom. Marko je rekao Jeleni da njih dvoje ne smiju praviti takve pogrješke, a osobito da ona ne smije svakoga vikenda ostavljati svoga Gorana, bez obzira što je tu, s njime, baka. Goran se ubrzo osjetio zapostavljenim, postao je ljubomoran na Marka, pa i na Vesnu i Igora, a kako je bio jedinac i poprilično razmažen, otvoreno je to ispoljavao sve agresivnijim vladanjem. Marko je pokušao Jeleni na sve načine dokazati da zaista nema namjeru više ni djecu odvoziti u Rumu, te da ona mora makar poneki put ostati nedjeljom s Goranom – ali nije vrijedilo.
Branimir Miroslav Tomlekin