Piše: Siniša Božulić
Baš nas briga. Opet će naši pobijediti na izborima i naš će biti ministar!
Dok se čovjek ozbiljno ne razboli i nema drugog izlaza nego se mora obratiti liječniku, nije u situaciji da sagleda kako izgleda zdravstvo iznutra. U većini slučajeva spreman je na kritiku zbog čekanja, zakazivanja, previše administracije a premalo pregleda kod liječnika opće medicine, neljubaznih sestara, nabusitih liječnika. Interesantno nikad se ne zapita kakav je on sam u tim domovima zdravlja. Nikako ne tvrdim da ne postoji i takvo osoblje na koje se treba ljutiti i koji od svoje „veličine“ i izgleda zaboravljaju da su tu gdje su zbog posla i nadasve humanih razloga. U neku ruku ograničeni zakonom i propisima, koje oni nisu izmislili, već upravo oni koje su ti isti pacijenti izabrali na izborima, a koji se svojski trude da prepišu zakone koji su im predočeni kao savršeni, možda i jesu u nekim drugim zemljama i sistemima. Ti navodno izabrani prepisivači, zaboravljaju da su tu da poprave stanje u zdravstvu, a ne da prepisuju i profitiraju od ničim zasluženih funkcija oni diktiraju zdravstvenim radnicima veći dio ponašanja, onaj manji dio je kućni odgoj koji im, na žalost, roditelji nisu stigli da usade, te poneki zdravstveni djelatnici, pored najbolje volje, nisu u mogućnosti da ispune želje pacijenata, zbog ovih nazovi zdravstvenih djelatnika.
Što se tiče onih hitnih i životno ugroženih, e pa tu nije želja u pitanju, već život, tu se puno ne pita već spašava. Tu se opet pokazuje gore navedeno. Čuo sam za slučaj u jednom domu zdravlja gde su se ovi, malobrojni savjesni, borili za život pacijenta a liječnik kog su pozvali u pomoć skinuo mantil i u civilu sjeo u čekaonicu sa novinama u ruci. Il’ se uplašio il’ nije htio i znao da treba da se umiješa u svoj posao. Taj i dalje prima plaću i najvjerojatnije pretendira na rukovodeće mjesto, pretpostavljam. Ovo pišem kao pacijent, nikako kao stručnjak za zdravstvo, samo kao pacijent pokorni.
Kaos koji kod pacijenata izazivaju zakoni i propisi koje savjesni zdravstveni djelatnici moraju da provode, znači, dolazi od gore i dobrim dijelom iz doma iz kojeg je zdravstveni djelatnik izišao, mislim na roditeljski dom. E, ali pacijentu je kriv onaj do kog prvo dolazi, nikako onaj gore, jer za stranku koja ga je postavila je baš pacijent glasovao i to je sigurno ispravno, taj gore je njegov, mada mu ni ime nije znao prije nego je glasovao. Taj prvi je obično medicinska sestra i liječnik opće medicine, oni su najgori, jer, eto, njemu je sve specijalista napisao, a ovi ga tjeraju da se zakaže jer samo prve recepte za lijekove može dobiti po otpustu od specijaliste bez zakazivanja a svaki sljedeći put mora se zakazati. Ako ga prime bez zakazivanja zdravstveni djelatnici, u ovom slučaju administrativci, mogu snositi odgovornost jer krše propise. Što je pacijenta briga što je izabrao pogrešnog ministra zdravstva, krivi su ovi što su mu dostupni, a i nisu njegove stranačke kolege, jer da jesu, tko šiša zakon i propise, a ovako su đubrad, sve zbog toga što poštuju propis. Tako to, eto, u jednom slučaju vidi pacijent.
Drugi slučaj je vezan za povećanje nataliteta u ovoj napuštenoj i ostarjeloj zemlji.
Sva sretna što je trudna, uredno zakazana sa uputom, uputila se mlada žena u zdravstvenu ustanovu kod ginekologa. Otresita, obrazovana, pametna, ali ima grešku, nije u stranci. Čisto da se zna da nije savršena ali hrabra i previše, jer kako drukčije obrazložiti njenu trudnoću u ovoj divnoj, ostarjeloj i napuštenoj zemlji, gdje će biti bolje, kako kažu, već sutra. Sami smo birali, tko nam je kriv! Nego, mlada trudna žena parkira automobil ispred ustanove, ulazi u čekaonicu gdje treba da uradi ultrazvuk. Čekaonica puna.
Gleda mlada žena, gdje se prijaviti, treba ispoštovati red, zakazani termin je za dvadesetak minuta. Na šalteru joj kažu da sjedne ispred ordinacije i biće prozvana. Stiže mlada žena pred ordinaciju gdje već sjede trudnice u različitim dobima trudnoće. Ono što joj upada u oči su ukrasne vrećice različitih veličina i boja. Valjda u zavisnosti od financijske mogućnosti trudnice zavisi i veličina vrećice. Zbunjena ovim što vidi mlada žena se malo zastidi. Ona nema vrećicu. Nitko je nije učio a ni rekao da treba da ponese vrećicu. No, što je - tu je. Zakazana je, mora proći. Nekako nalazi prazan prostor na neudobnim klupama i sjeda. Prije nje ulazi jedna trudnica, verojatno ranije zakazana, ne može baš sve u minutu da se isplanira. Nakon desetak minuta izlazi trudnica iz ordinacije, normalno bez ukrasne vrećice. Prozivaju našu mladu trudnicu. Ulazi. U prvoj prostoriji medicinska sestra. Ljubazno se javi mlada trudnica. Također i sestra. Provjeri joj podatke i uputi je u sljedeću prostoriju kod liječnika. Liječnik, ni mlad ni star. Odmjeri pacijentkinju i vrlo nabusito joj reče: „Danas teško da možemo uraditi ultrazvuk jer ja imam obveza. Tako da morate ponovno zakazati. A ako vam je baš hitno evo vam moja posjetnica pa dođite tamo popodne. Možemo tamo uraditi čim dođete“.'
„Ali gospodine ja sam uredno zakazana i tu sam, te ne vidim razloga da me sad i ovdje ne pregledate.“
„Rekao sam Vam da moram da idem, imam obveza.“
„Zar Vam posao nije obveza? Molim Vas da mi napišete uput za Betaniju.“
„Kakav uput? Pa tamo Vas neće primiti. Rekao sam Vam gdje da dođete i bit ćete pregledani odmah.“
„Vi meni dajte uput a nije Vaša briga hoće li me tamo pregledati ili ne. Uredno sam osigurana i ne vidim razlog da idem privatno kod ginekologa. A i kada bih išla zar mislite da bih Vas izabrala? Molim Vas uput!“ odbrusi mlada žena stručnjaku u bijelom mantilu, bolje reći biznismenu.
Gospodin vidjevši da nema kud dade uput za subspecijalistu u Betaniji. Mlada žena se sva ogorčena i razočarana sistemom i ljudima vrati doma spremna da sve napiše i pošalje u novine. Međutim, isti dan je vidjela u novinama vrlo sličan slučaj ali u drugom objektu doma zdravlja. Druga trudnica je već dala u novine kolegu po mantilu njenog ginekologa. Komentar nadležnih u novinskom tekstu je bio da će ispitati stvar. Stvar će sigurno ispitati ali ispitivanje će trajati dok javnost ne zaboravi slučaj a oni će i dalje po starom raditi u državnoj ustanovi, primati plaću i šarene vrećice, popodne „raditi“ te iste pacijente za debele pare u privatnim ordinacijama i nikom ništa. Nikom ništa jer im to omogućavaju isti oni što, ničim zaslužni, sjede na rukovodećim mjestima jer trenutno pripadaju stranci kojoj je prilikom raspodjele kao plijen za čerupanje dopalo zdravstvo.
Situacija je ista u svim oblastima. Za čerupanje im ne manjka znanja, što se nikako ne može reći za obavljanje posla. Naša mlada trudnica, heroj, ipak je primljena u Betaniji i pregledana ultrazvukom. Sve je uredu i čeka porod. Još nije kupila šarenu vrećicu, te ne ide kod liječnika u dom zdravlja. Shvatila je da nije Don Quijote i odustala od pisanja novinama. Nakon ovakve priče život izgleda grozno u ovoj ostarjeloj i napuštenoj zemlji.
Budući da je to život, onda se može očekivati i drugačija priča.
Slučaj je htio da se razbolim i da moram na hitnu kururšku intervenciju. Rekoše mi da prikupim određene nalaze i da se javim odmah na prijem u bolnicu. Odradih sve solidno brzo i javih se na prijem. U poliklinici kao na koncertu Bijelog dugmeta, glava na glavi. Od ulaza pa do onog dijela gdje se prijavljujemo sudaraju se ljudi jedni sa drugima, ne pazeći na ostale samo zureći u papire koje svi nose, valjda rezultati pretraga i pregleda ili tko zna što, svatko zaokupljen samo sobom. Ima i onih što pričaju sami sa sobom, psuju, plaču, izgubljeno gledaju. Sve u svemu, metež. Probijem se do pulta gdje se predaju zdravstvene iskaznice, i, pazi čuda, tamo postoje kutije za sve što se radi na tom dijelu poliklinike. U kutije bi trebalo ostaviti iskaznicu i sjesti na klupu te čekati da te djelatnica iza pulta prozove. Ali ne. Većina pacijenata se gura baš oko pulta. Samo da pitaju. Ometaju žene koje tamo rade i razgovaraju sa pacijentima koji su uredno stavili svoje zdravstvene iskaznice u kutije za to namijenjene, dakle žene rade svoj posao, ali pacijenti koji ne poštuju red, ometaju te iste žene i ostale disciplinirane pacijente. Dakle, za nered su po meni krivi pacijenti. Da ne dužim. U kratkom roku stigoh do operacijske sale. Prvi put u životu. Kad tamo čovječe, kao na pokretnoj traci rade liječnici, sestre asistiraju. Rek’o bi čovjek - rudnik a ne operacijska sala. Gospodo kapa dolje što se tiče ovog rada u sali. Stvarno svaka čast za ono što vidjeh.
Prođe i to sve uredu i krenuh na terapije u istu onu polikliniku. Slika ista ili vrlo slična. Nakon predaje iskaznice upućuju me pred sobu gde se dijeli terapija. Hodnik uzan, jedna klupa i veći broj rashodovanih drvenih daktilo stolaca, koje pacijenti razvlače i zakrčuju ionako uzan hodnik. Probih se do sobe, čekam.
Oko mene sjede na klupi i stolcima već iskusni, oni koji dolaze duže vrijeme na terapije i kontrolne preglede kod urologa. Zanimljiv svijet. Većina šuti i muči svoju muku, a jedan dio bistri politiku i navija baš za ove što su sad na vlasti, glasno, provociraju da se tko upeca u njihovu glupu priču i analizu globalne politike. Drugi, nabusiti, išli su svi privatno kod tog i tog liječnika i on je baš najveći stručnjak iz pomenute oblasti, te kad idu kod njega na kliniku ne čekaju ni časa a ovdje eto moraju. Prvi put sam tu pa ne mogu da se načudim pameti nas pacijenata. Onaj jedan puši elektroničku cigaretu i nervozno izdišući otpušta dimove na sve strane, došlo mi da mu uguram onu muštiklu u guzicu. Kakav bezobrazluk! Proziva sestra iz sveg glasa iz ordinacije da ne izlazi kako bi što prije svi stigli nared. Prozva i mene sa još jednim. Ulazim prvi put, stidljivo i uplašeno.
„Dobar dan momci. Skidajte gaće i lezite svaki na svoj krevet. Jestel se izmokrili?“ Klimam glavom a sestra me gleda onako majčinski, mada je meni sličnih godina, i reče: „Vi ste prvi put? Ništa se ne brinite. Samo se opustite. Sve će biti uredu. Dolazićete svake srijede dok Vam ne uradimo prvu kontrolu. Vodite računa da se ne prehladite i ako poslije terapije primijetite bilo šta, odmah dođite na kliniku. Kad primite terapiju morate doma ležati bar dva sata i okretati se svakih petnaest minuta na drugu stranu. Jel ste razumjeli? ’Ajde opustite se i ne brinite. Taako, lijepo, samo opušteno. Kako ste Vi gospodine? Vama nije prvi put. Mi se već znamo?“ „Hvala na pitanju, sve je u redu“. Kratak predah uzima sestra i nešto sprema u susjednoj prostoriji. Bože, pa zar je moguće da ovako ljubazno stvorenje postoji? Ona sa svima koji uđu u ovu ordinaciju tako postupa, ljubazno, uz osmjeh, razbija tremu i savjetuje profesionalno, razgovjetno i jasno a pri tom ne prestaje da radi i vodi računa o svakom i svemu oko nje.
Ime ove medicinske sestre namjerno pišem jer je oličenje stare škole medicinskih djelatnika. Zove se Mirna. Divnog li imena za nekog tko daje sebe poslu koji voli i zna da radi, pri tom poštujući pacijenta. Procedura koja joj je nametnuta nema baš puno veze sa liječenjem. Više je opterećenje savjesnom medicinskom osoblju iz prostog razloga jer ti savjesni su učeni da vide pacijente a ne brojeve i statistike, što se sad od njih traži, jer džabe si uradio ako nisi sve do detalja zapisao, a kad da radiš ako stalno pišeš i obrnuto.
Godinama sam tamo na terapiji i nije samo gospođa Mirna takva. Većina osoblja na ovoj klinici je takva, bar ovi sa kojima sam ja imao kontakt. Znači postoje i pravi samo se teže vide od onih nabusitih administratora a ne medicinskih djelatnika. Ali nisu oni sami krivi za to. Kao što rekoh krivi su oni što im je jedina zasluga što su se učlanili u stranku, slušali vođu i ne miješaju se u svoj posao, ali drže ministarske i sve fotelje do dolje, po vertikali, već samo prepisuju ono što je preporučeno. Znači kad se razboliš prvo pogledaj sebe a potom se dobro zagledaj i među zdravstvenim djelatnicima ima onih koji se svojski trude da ostanu ljudi i rade svojski ne štedeći se. Malo ih je, ali ih ima. Osim ako i oni ne napuste ovu ostarjelu i napuštenu zemlju.
Baš nas briga. Opet će naši pobijediti na izborima i naš će biti ministar!