U Mostaru se 22. i 23. srpnja u organizaciji Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ održala manifestacija Dužijanca, kojom su Hrvati Bunjevci pokazali kako slave završetak žetve i zahvaljuju Bogu za sve darove. Zahvala se očituje u duhovno-religioznom i kulturno-stvaralačkom djelu.
Manifestacija je otvorena 22. srpnja svetom misom u crkvi Presvetog Trojstva u Blagaju te otkrivanjem obnovljene spomen-ploče bunjevačkih Hrvata iz 1933. godine na istoj crkvi.
U večernji satima u Biskupijskom centru u Mostaru održana je tribina pod naslovom „Bunjevačke grane hrvatskog stabla u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji“.
Ravnateljica Gradskog muzeja u Senju prof. Blaženka Ljubović govorila je na temu „Kulturno povijesna i gospodarska obilježja identiteta primorsko-ličkih Bunjevaca (sličnosti i razlike)“ tijekom koje je istaknula kako su Bunjevci hrvatska etnička skupina podijeljena u tri ogranka: dalmatinski (Dalmatinska zagora i jugozapadni dijelovi Bosne i Hercegovine) primorsko-lički (Gorski Kotar, Hrvatsko primorje, i Lika) i podunavski (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte), koje povezuju gospodarske veze, jezik, kao i brojni drugi segmenti, poput duhovnosti, kulture...
Povjesničar i kroatist dr. sc. Dinko Šokčević govorio je o migracijama Bunjevaca u Ugarsku. Prema njegovim riječima Bunjevci se prvo spominju u Bačkoj 1622. godine kada je prisilno dovedeno, odnosno protjerano 2000 obitelji. U kasnijoj seobi su s Bunjevcima došli franjevci te su počeli osnivati svoje samostane. Posljednji val i onaj najpoznatiji bio je 1687. godine.
Vršiteljica dužnosti ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković govorila je na temu „Markeri hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca s naglaskom na nematerijalnu kulturnu baštinu“. Govorila je o imenu „Bunjevci“, koji su zapisivani i kao Dalmati, Iliri, katolici, katolički Raci... Čeliković je govorila i o bogatoj nematerijalnoj baštini Bunjevaca iz Bačke te je naglasila kako su oni jedna od najjačih, pa i najjača hrvatska grana u Bačkoj.
Predstojnica Katedre za migracije i manjinske zajednice Odsjeka za etnologiju i kulturalnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, izv. prof., govorila je na temu „Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca u svjetlu rezultata etnološkog istraživanja“. Govorila je o istraživanjima u kojima se vide sličnosti i razlike te da sve Bunjevce veže govor, religija i kultura, ali da su regionalno specifične zajednice.Nakon tribine nazočnima je predstavljena i kruna „Dužijance u Mostaru“ koju je izradila Jozefina Skenderović. Na kruni su četiri medaljona koja predstavljaju: salaš - Bunjevce iz Bačke, senjska kula Nehaj – Bunjevce iz Senja, lička kapa – predstavlja ličke Bunjevce, a sve nas je to, kako je rekla, povezalo u Mostaru. Na čelu krune su Mostar i križ. I „Puno tog se promijenilo, ali smo sačuvali vjeru i znamo da smo Hrvati. Tako je zaogrnuta hrvatskim pleterom“.
Tribini je prethodilo otvorenje izložbe „Bunjevačka nošnja, ris i dužijanca“ autora Marinka Piukovića, a program je nastavljen Folklornom večeri ispred Hrvatskog doma „Herceg Stjepan Kosača“.
Dužijanca u Mostaru završena je euharistijskim slavljem koje je predvodio mostarsko duvanjski biskup mons. Petar Palić.. Nakon svete mise, uslijedila je svečana povorka do Hrvatskog doma Herceg Stjepana Kosača, gdje su ovogodišnji bandaš Petar Vukmanov Šimokov i bandašica Dunja Šimić, predali domaćinu salaša žitni vijenac, odnosno gradonačelniku Mostara Mariu Kordiću kruh.