
U čemu leži snaga i ljepota hrvatske himne – pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO?! Da bismo to lakše shvatili, pomoći će nam njeni stihovi i to svaki pojedinačno:
Lijepa naša domovino! - Lijepa si zbog Mljeta i Kornatskog otočja! Lijepa si i zbog Plitvičkih jezera, zbog Risnjaka i Papuka. Lijepa si zbog rijeka Krke i Cetine, zbog
predivne Paklenice! Lijepa si zbog Velebita i njegovog endemskog bilja. Lijepa si zbog otoka Brača, Hvara, Cresa i Paga. Zbog planina Učke i Ćićarije! I zagorski bregi ljepotu
tvoju tkaju, i zeleno žito slavonskih ravnica. O, Baranjo, lijepa li si! Lijepa si i zbog starih gradova; Dubrovnika i Korčule, zbog Griča i Kaptola. Zbog Splita, Velog Lošinja, Huma i Pazina, zbog Varaždina i Motovuna.

Ko znade oćemol i mi matori morat za koji misec, jal godinu, polagano selit s naši dida pragova?
Baš sam se mislijo da vam neću al moram vam ispripovidat. Znam da ćete se smijat i kast da sam i ja posto kugod ovi naši šefovi, da držim u sebi rič kugod rešeto vodu. Al nije tako.Ta ja nemam šta ni tajit, možem držat cilo vrime salaš otključan, nema mi ko ništa ukrast. Jedino da natovari dolaf sa starim ruvom.

Mnogi su roditeljski odgovori nemušti. Ali, nisu pogrešni. Dani su iz srca, iskreno kako djeca i zaslužuju. Voljela bih da sam ponekad pogriješila
U našem domu s tri kćeri takvih je pitanja bilo i previše. Od toga kako se rađaju djeca do ovoga posljednjeg. Na prvo postavljeno smo ON i ja odgovarali naizmjenično. ON se baš i nije snašao, trenutak je bio krivi. Taman tijekom neke prevažne utakmice, udobno zavaljen u naslonjaču, dok njegovi gube, samo je nešto mrmljao i sve prepustio meni.

Rastave nikada nisu prijatan moment jer svaka strana krivi onu drugu prepirući je oko svadbenih darova kumova
Rastave nikada nisu prijatne
Suživot u Vojvodini ne razlikuje se od neke današnjeg „normalne“ bračne zajednice, nekada se vole pa ljubav puca kao novogodišnji vatromet, a nekada se jedan od partnera manje ili više najedi te spakira kufere i ode kod matere.

ECCE HOMO (Psalmi)
Piše: Mile Prpa
Hrvatske novine prve donose deset psalama iz neobjavljene knjige ECCE HOMO (Evo čovjeka!) autora gospodina Mile Prpe iz Zagreba. Riječ je o vrlo snažnom duhovnom, dubokom eshatološkom djelu koje broji 515 psalama. Svaki psalam ima tri strofe s dvanaest stihova. U knjizi je obrađeno oko 450 Kristovih misli. Knjiga je napisana 2002. godine, a kao kuriozitet ističemo da je napisana kroz četrdeset večeri i pod vrlo snažnim nadahnućem, koje izbija iz svakog psalma, svake strofe, svakog stiha i svake riječi.
U psalmima nema ni najmanjeg traga ponavljanja. Knjiga je grafički pripremljena za tisak, traži se izdavač. (hn)

Svako druženje obično započinje predstavljanjem i upoznavanjem.
Međutim ,prije par godina sam si postavila pitanje :"Kako bi se predstavila da nemam svoje ime i prezime,svoje zanimanje,svoju obitelj,svoje hobije?"
Zamislila sam se i shvatila...
Naše ime,prezime,posao,zanimanje ne predstavlja nas u potpunosti-
Tko smo mi onda zaista?

Zimi, umotano u bjelinu kao u perje da ne ozebe, odmaralo se naše dvorište. Odmaralo se od razigranog ljeta i neumorne jeseni koja se žurila prikupiti sve plodove prije prvoga mraza. Od topota kola i nemirnih konja, od umornih stopa oca i majke i staračkih koračaja moje bake. Od radosnog dječjeg trčanja i pjeva ptica u raskošnoj krošnji stare voćke, od rasta trava i mirisa cvijeća. Umorilo se naše dvorište. Umorilo se pa se odmara čekajući proljeće, sunčane dane, bujanje zelenila i naše nove igre.

Skoro svaki dan oko 19 sati Marijan je odlazio na korzo u Novom Sadu. Stanovao je na Telepu predgrađu Novog Sada. Sa svojim prijateljima nalazio se kod prometnog znaka na početku Dunavskog parka. Tu su se okupljali Marijanovi prijatelji koje je stekao u školi i susjedstvu. Njih petorica, šestorica su stajali dok su djevojke i momci šetali pored njih. To mjesto je bilo oko sredine korza. Nekada ih je bilo i više jer svaki je imao poznanike koji bi zastajali i porazgovarali. Svi su bili mladići između 20 i 30 godina. Našao bi se tu i poneki stari momak ali ne više od 35 godina. Djevojke, poznate i nepoznate, bi zastajale i nešto bi rekle, pitale ili jednostavno rekle: „Dobro veče!“.

III priča iz I poglavlja knjige „Slatko kod Dunje“
Zbog probušene gume, bicikl sam odgurao mom učitelju vožnje čika-Lajošu Kovaču, da mi zalijepi šlauh, odnosno unutarnju gumu na točku, pa sam, uz njegova detaljna objašnjavanja oko te jako kompliicirane tehnologije, koju je on nazivao „udaranje flekica“, naučio već tada, prvog dana po dobitku novog bicikla, kako se to radi. Ako jednog dana, kao društvo, upadnemo u veliku, globalnu ekonomsku krizu, najviši nivo upotrebe luksuznih prevoznih sredstava će biti bicikl, a bušenje guma masovno, pa će „udaranje flekica“ na te bušotine, biti unosan posao, a ja neću gladovati jer poznam jedan tako dobar zanat.

Piše: Zlatko Urbanek
Nestali su oni koji su tražili pomoć, nestali su oni koji su zabranili nadriljekarstvo...ostao je sveti izvor, ostao je Marko Postoje neki ljudi za koje kažu da su rođeni sa posebnim darom. Postoje ljudi za koje se kaže da ne stare pred očima drugih i za koje se kaže da su oduvek tako sličili.

Piše: Branko Ivković Ko znade oćemol i mi matori morat za koji misec, jal godinu, polagano selit s naši dida pragova? Baš sam se mislijo da vam neću al moram vam ispripovidat. Znam da ćete se smijat i kast da sam i ja posto kugod ovi naši šefovi, da držim u sebi rič kugod rešeto vodu. Al nije tako.Ta ja nemam šta ni tajit, možem držat cilo vrime salaš otključan, nema mi ko ništa ukrast. Jedino da natovari dolaf sa starim ruvom.

Jeto prođe ova godina sa puno miškulancije, od čilni čeljadi koje nismo tili cinit kugot svoje. Zato je opravljeno vokšovanje razbiranje. A to sve izgustirali davno oni iz cocolištari sa njevim sad već pokojnim pridnjakom, al šta ćeš, kad čerez hasne triba se burlat di mož doprit do debljeg buđelara. Gustiram, došlo tako vrime svi se moraju laćat, jel šta kad vrime proliti džaba je ajmekat i čangrizatse.

Kada bunjevački salašarski momak kaže, da će se ženiti, onda redovno još nema izabranu divojku. Ta baš to hoće da kaže sa ričom ženiti, da će tražiti jednu za ženu.
Tako je bilo i sa Lukom Dulićevim. Dotleg je odbaco rok ženidbe i oklivao, dok napokon u svojoj 26-oj godini ipak izjavi gazdi svojem, da će se ženiti.
Bio je to momak uzorna stasa, širokih ramena, mudrih al krotkih očiju i visoka vedra čela. Lipe guste obrve su izazvale svačije začuđenje, a gavranskim brčićima mogu nenavidnost.

Ej, kad se sitim poodavni vrimena, ženska čeljad su nediljom u posli podne izlazila na sokak pa svaka sa sobom ponela šamedlu i udri u pripovitku, el moš se kast plećkanje, koja je šta čula, vidla, jel trevila kakom događaju. U tim vrimenima mi dica, koji smo prolazili sokakom znali smo da žene koje side moramo uvik pozdravljat sa Faljen isus, ljubim ruke, el dobar dan, al nedaj Bože proć a ne javit se.

To je najmanje što možete učiniti kako bi Mu dali do znanja da Ga volite, da vam je stalo i da ste Mu upotpunosti na svemu zahvalni, na svakom danu i na svakoj noći. I sasvim sigurno ćete biti svjedoci kiše milosti po Predragocjenoj Krvi Kristovoj koja će vas obasuti, jer ćete svojom zahvalnošću otvoriti put k Svjetlosti