Kolumne

Socijalna anksioznost se manifestira kroz kontinuirani strah (i sram) u situacijama koje uključuju neku vrstu socijalne interakcije u kojoj se osoba može procijeniti od strane drugih ljudi. Anksioznost može početi neko vrijeme ili neposredno prije tzv. „opasne“ društvene situacije, a događa se da osoba izbjegava takvu situaciju koja je također sastavni dio ovog problema. Strah se može pojaviti općenito u većini slučajeva koji uključuju prisutnost drugih ljudi, ili mogu biti samo određene situacije kao što su, na primjer, javnih nastupa ili ispitivanja i testiranja. Ovaj će se tekst odnositi na mehanizam koji održava anksioznost u društvenim situacijama.   

Nedavno me novinarka upitala za komentar kako tumačim činjenicu da je u Australiji i Velikoj Britaniji dopušteno roditeljima i nastavnicima tjelesno kažnjavanje djece, a sada Amerikanci u najmanje 15 država prakticiraju istu „odgojnu“ metodu. Odgovorio sam joj da su Amerikanci prvi priznali pretjerivanje sa svojim pedocentričnom doktrinom i popustljivim odgojem, a njihova „fast food“ obitelj dovela do ekspanzije razmažene generacije i/ili „malih tirana“ (Prekop). To im sada postaje problem.    

Piše: Ljubica Kolarić Dumić

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.      

Iz knjige „Slatko kod Dunje“, autora Branimira Miroslava Tomlekina 

U sledećih sedam dana pred nama se u razredu nanizalo devet profesora i profesorki koji će nam tokom ove školske godine predavati gradivo iz deset predmeta i, naravno, proveravati naše znanje. Bila je to galerija likova koju nisam mogao ni zamisliti. Iz njih odmah moram izuzeti mladog profesora srpskohrvatskog jezika Puškina, po svemu bližem našoj generaciji nego plejadi naših profesora koji su, inače svi imali preko pedeset godina i za nas su bili nezamislivo stari jer su bili stariji i od naših roditelja. Nema dileme da su svi oni bili veliki poznavatelji materije kojoj su nas podučavali, naravno, svako iz svog predmeta, ali kao ljudski likovi bili su u najmanju ruku smešni.      

Piše: Mladen Šimić

Centralno grijanje sam uključio već početkom listopada jeseni sumorne 2016. godine. Bio je to loš znak jer mi je studeni izgledao nedohvatljiv. Osim hladnoće počele su kiše i sivo nebo. Je li to nekakva poruka? Zašto bi bila i tko je šalje? Mozgam zbrkano: prostor, vrijeme, zloba, pomoć, zakon, predrasuda? Sve je to apstraktno i gubljenje vremena jer smo svi mi diskretno uporni u potrazi za srećom i ljubavlju. Pretražujem prostor u mislima, pipam po magli.   

Piše: Sestra Augustina Barišić, 

Slijedimo život u dobroj namjeri. Imajmo zdrave odnose prema svemu što nam se nameće u životu. Imajmo zdrav pogled na život. Budimo glas mira u sebi, okolini, obitelji pa i u svijetu     

Piše: s. Augustina Barišić

Poštovani čitatelji, ovu vijest držim važnom i podijelit ću je i s vama. Jedinstvena vijest  našeg doba. Dobro je čuti  ju. Naime, mnogi su se pitali kako to da ove godine neće biti tradicionalno noćno bdijenje u Ludbregu, za blagdan Predragocjene Krvi Isusove, godinama za redom pripremane od strane misionara i Klanjateljica Krvi Kristove. Međutim, ove godine, relikvija Krvi Kristove došla je u pohode u Misijsku Kuću i oko sebe okupila u jedno, cijelu obitelj Predragocjene Krvi.  

Iz knjige „Slatko kod Dunje“, autora Branimira Miroslava Tomlekina 

II priča iz II poglavlja knjige „Slatko kod Dunje“

Osvanuo je i taj dan kada je u osam sati izjutra trebalo da se pojavim u gimnaziji i tako započnem svoje uspešno četvorogodišnje školovanje koje će mi, po završetku, širom otvoriti vrata svih fakulteta u našoj zemlji. Uvek sam, čak i preterano, bio optimist kada je bila u pitanju svetla budućnost, kako moja, tako i čitave moje generacije i našeg društva, naše države, odnosno naše domovine. A zašto i ne bih bio pun optimizma? Svi smo bili mladi, zdravi i veseli, a svakodnevno nas je oduševljavala neka nova, lepa, čak fascinantna stvarčica, dok je zemlja i po zvaničnim izveštajima nezaustavljivo srljala u svetlu budućnost.   

Piše: Branko Ivković

Nudijo se ja čeljadi moja svidan i za svakaki poso jal službu kad sam i podrukput izgančovan posli trist i kusur lita staža, ni ne znam tačno, ovi u birovu nemaje tačne podatke, a kažedu listing više ne izvlačidu, to mi kazo jedan sidi, onako priko klinca da izvinete.       

Piše: Siniša Božulić

 Nekad smo one što volu da se tuku zvali ''PIČKAROŠI'' u smislu da vole da se piče - tuku, da pogrešno neshavatite, e ti takvi su se često zadesili i u masovnoj tuči, koja ispočetka nije bila masovna ali ulazeći u tuču jednog po jednog posmatrača postajala je. Priča koju želim da ispričam desila se mom starijem drugaru, a desila se kad se pošteno tuklo, bez noževa, boksera, pajsera, lanaca.        

Piše: Dipl.ing. Goran Suručić Legenda:

Ni tada kao ni danas ne smiješ postavljati nezgodna i provokativna pitanja koja nisu po volji vladara

Kratka priča: Piše: Mladen Šimić

Približavam se kraju sela. Zadnje kuće su  sirotinjske ili ciganske. Nešto toga se promijenilo ali ne puno, drago mi je zbog toga. Pojavljuje se polje kao u  izmaglici. Obrađene njive se gube u daljin. Ravnica je skromna ljepotica. Nije kao planina koja je provokativna i prevrtljiva. Ravnica je tiha i nenametljiva. U atar vode prave lenije, poljski putevi koji ipak malo vrludaju lijevo-desno jer seljaci zaobilaze bare koje se mjestimično javljaju poslije kiše. Kad pomisliš da u ravnici nema iznenađenja ili ti se čak pomalo pridrema probudi te jak lepet i ćurlik uplašenog fazana koga si trgnuo iz sna. Ili te možda zadivi elegantan trk graciozne srne ili glasanje prepelica. Zec nekad uplašeno iskoči iz brazde pred nogama i brzo trči cik-cak. Nekad se može vidjeti i lukava lija. Volim kraj sela, ovaj posebno. Ljudi su tu siromašni ali  srdačni.     

Za činjenje dobrih djela zbilja jeste potrebna hrabrost, a za činjenje zla kukavičluk

Piše: Marina Klara Gerbicz

Piše: Mladen Šimić

To ubojstvo se dogodilo kada je Odjel za teška kaznena djela bio u gužvi i nedostatku vremena. Šef Milan je htio da to ubojstvo malo pričeka.  Miroslav se javio dobrovoljno da radi na tom ubojstvu pored još dva na kojima je radio. Milan je nevoljno pristao jer nije imao dovoljno inspektora - detektiva. Mislio je da ako netko radi na tri ubojstva da je to površan rad. Miroslav nije tako mislio. Istraga ide svojim tijekom i može se raditi na tri slučaja. Znao je to iz iskustva. Jedan slučaj dođe iznenada u prvi plan pa se pojave nove činjenice u vezi drugog slučaja. Treći slučaj drijema u pozadini pa se iznenada razriješi kada to nitko nije očekivao.    

Prijemni ispit

VI priča iz I poglavlja 

Preko leta je nabrzaka formirana nova prosvetna komisija. Naravno, opet po ključu. Ova je imala upola lakši zadatak spram one koja je proletos odlučivala da li će se ili neće polagati mala matura posle osnovnog osmogodišnjeg obrazovanja i da li će se ili neće polagati prijemni ispit pre upisa u srednje škole, odnosno, ostalo joj je jedino da odluči da li će se ili neće polagati prijemni ispit za upis u srednje škole.        

Mili moji, ovoga puta pokušajmo dati sve od sebe da se promijenimo na bolje, da se obratimo, očistimo, posvetimo, pokajemo i ispovjedimo, činimo dobra djela i živimo u miru izmireni sa sobom i drugima        

Priredila: Daliborka Skenderović: Ne treba ništa raditi, da biste bili slobodni. Ne treba prolazite ispitivanja. Ne treba nikome da se klanjate. Ne treba imati gurue. Potrebno je samo otpustiti. Sve ispustite.

Treba imati stav koji se izražava ovako: "Nije me briga.". Ali ne u sarkastičnom i arogantnom maniru, već s ljubavlju.

Piše: sestra Augustina Barišić, :Ponudit ću rješenje. Nad ovom činjenicom moj odgovor je: treba tražiti i moliti dozvolu da smijemo postojati. Jer, ako smo svjesni svoga postojanja tada bez straha hrabro idemo na unutarnje putovanje prema Bogu, ljudima i svojoj duši                

Netko je rekao da je čovjek ono u što vjeruje, a vjera ovisi o slici Boga koju svatko u sebi nosi i prezentira. Prava slika Boga pomaže mi da zauzmem pravi odnos prema čovjeku i Bogu te da u Bogu nađem sigurnost i mir.        

Piše: Svjetlaana Grujić:Jesu. Teško ih prepoznajemo, Ne osjetimo njihov lepet krila...Ili da budem konkretnija: Toliko se borimo sa zlom, zlobom, zavišću, samurajskim potezom mača koji na kraju uvijek završi u našoj utrobi,       

Piše: Ljubica Kolarić-Dumić :Otac nam je stalno nešto branio, a mene je baš to najviše privlačilo. Bakine opomene nisam slušala. Uzalud mi je govorila što će uslijediti padnem li u blato ili počnem plakati, jer ne mogu sići s malo više grane neke voćke. Što sam se oca više bojala, pravila bih sve veće grješke, uporno krivo radila ili išla tamo gdje nisam smjela. U penjanju na stabla, preskakanju ograda ili jarka punog blatne vode, nisam bila spretna poput moje sestre, ali kao da sam oca izazivala tražeći novu kaznu. No, zašto mi je svakoga proljeća bez prigovora dopuštao da se nauživam zelenih amula, za mene je zauvijek ostala velika tajna. Dok je živio, nisam ga  pitala, a sada je kasno za sve odgovore i dobre savjete koje sam od njega mogla dobiti.