Kolumne

Piše: prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Kada dijete percipira učionicu kao mučionicu, kada se nije pronašlo ni u jednom predmetu, kada nema interesa ili nije obuhvaćeno nijednom izvanškolskom aktivnošću, možemo očekivati novi oblici rizičnih ponašanja      

Neka povijesna promišljanja i pokušaj postavki nekoliko novih hipoteza Postoje dvije teorije o etnogenezi Hrvata, slavenska i iranska koje su suprotstavljene jedna drugoj bez razloga. Ova knjiga će pokazati da su obe značajne u etnogenezi Hrvata a na neki način je ovo pomirba ove dvije teorije. Ali najprije treba nešto reći o Arijcima, jednoj velikoj skupini naroda značajnoj za nastanak europske i svjetske civilizacije.

VI priča iz II poglavlja knjige „Slatko kod Dunje“, autora Miroslava Tomlekina

Rekli smo da je naša stanodavka i gazdarica tetka Mica dobro kuvala, uz to je hrana koju bi nam servirala bila ukusna i raznovrsna, a obroci obilni. A posle toliko zajednički provedenog vremena u toj kući, svi smo se tako odomaćili da smo zaista bili kao jedna porodica. To je najviše dolazilo do izražaja za vreme ručka, a posebno za vreme večere, kada smo skoro uvek bili svi na okupu, posle uglavnom uspešno završenog dana. I ne zna se kojim povodom i na koji način je počela šala u vezi s tom tetka Micinom hranom koje je uvek bio pun sto. Tetka Mica je inače volela da se šali, pri čemu bi se tako smejala da je to bilo zarazno prelazno i na ostale, pa su te naše večere često bile urnebesne. Neko bi se znao nasmejati i s ustima punim vode, mleka ili supe, pa bi te tekućine bilo po celoj trpezariji i po svima nama, što bi izazvalo nov talas nezadrživog smeha.   

Piše: Daliborka Skenderović

Imam ja puno važnijih stvari u svom životu nego se obazirati na one besposlene koji ni ručat nisu sposobni a da ne gurnu nos u sve i svašta. Nekad bi me nečiji podsmjeh znao izbaciti iz takta, nečija ružna riječ strašno rasplakati, dotaknuti mi čitavo biće samo zato jer nikad nisam druge gledala očima zlobe i mržnje. Dugo mi je trebalo da shvatim da zločesti ne postoje samo u filmovima nego i u stvarnosti baš tu oko nas.   

Piše: s. Augustina Barišić

Budite dobri i uvijek pomažite ljudima, posebno slabijima, onima koji su uplašeni, djeci, starijima, nemoćnima, bolesnima, beskućnicima, ostavljenima, rastavljenima, ovisnicima i onima na rubu života. Svi oni nose svoje rane zadobivene u djetinjstvu, mladim danima, ili neku svoju tugu     

Može li laž nadživeti istinu? Može samo i posle sto i više godina istina ispliva kad se najmanje nadaš. Skrivati je nije lako. Svi oni koji je kriju i žive sa lažu ubijaju svoju i slobodu drugih od čega uzajamno zavise

Piše: Dipl.ing. Goran Suručić Legenda    

Piše: Mile Prpa

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda            

Piše: Zvonko Franc

Nitko kao oni kojih više nema, ne žive tako intenzivno u nama. Čak i u snu. Sjećanje je to koje kazuje koliko smo budni, svjesni. Sjećanje oživljava naše odnose s pokojnima          

Nalazim se u jednoj oronuloj kući. Ona jest vani bijela ali je žbuka dosta otpala ali ne toliko da bi bilo sumnje da se radi o bijeloj kući. Uredu neka je bijela, to mi ne smeta ali mi smeta što su prozori tako visoko pod samim krovom. Pomišljam da vlasnici koji su je gradili i nisu baš voljeli ljude. Jer inače zašto bi prozore postavljali tako visoko? Da ne vide druge ljude ili da drugi ljudi ne vide njih? Pa nije mi baš drago što se nalazim u toj kući i to još spavam u krevetu. Doduše krevetnina je čista ali namještaja u sobi gotovo da i nema. Možda su vlasnici siromašni pa to im i ne bih trebao zamjeriti a kamoli reći. Čujem ja njih kako razgovaraju u kuhinji i piju kavu.  

Iz knjige „Slatko kod Dunje“, autora Branimira Miroslava Tomlekina 

Pošto se Nataša, već od prvog dana kad smo se upoznali, zalepila za mene, a bila je prelepa crnka, s dugom crnom kosom, nisam imao snage da joj kažem da sam smrtno zaljubljen u jednu isto tako krasnu djevojčicu, samo plavušu, s dugom plavom kosom. Tako je ona računala da sam slobodan i sve slobodnije se ponašala prema meni. A pravi zaokret je nastao kada je uspjela da me nagovori da zajedno odemo u kino. Cela Juga je ludovala za filmom „Prohujalo sa vihorom“ i Nataša je rekla da taj film moram svakako pogledati, ali nikako sam.  

Piše:Ljubica Kolarić Dumić

Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene? Jesam li trebala ostati kod kuće?

Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje sam rođena? I gdje ću zauvijek pripadati! Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tomu u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.     

Piše: Tomislav Brguljan 

Srijemica Ana Gajdašić iz Kukujevaca u narodnoj nošnji s Hrvatskom bratovštinom Bokeljska mornarica sudjelovala u GARDI za doček sv. Leopolda u Rijeci

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 priredila svečani dolazak  Svetog Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatsku          

Članovi i vođstvo jedine sportske udruge sa hrvatskom nacionalnom odrednicnom  HAŠK „Zrinjski“ iz Subotice izdigli su se iznad onih koji su ih nipodištavali i pokušali drugim programom zatrti hrvatsko ime u znaku udruge. Pokazali su istrajnost, odlučnost i sačuvali tijekom ovih godina hrvatsko ime. U kolovozu su održali godišnju skupštinu, te vrijed se podsetiti riječi sa obnoviteljske skupštine.     

Piše: s. Augustina Barišić

Istina je da lice koje prepoznaje i prihvaća drugoga nužno ne odagna bol ni pitanje zašto, ali mu daje neko zrcalo u kojem osoba može jasno vidjeti cijenu, vrijednost svog života, dragocjenost svega onog za što je živio        

Socijalna anksioznost se manifestira kroz kontinuirani strah (i sram) u situacijama koje uključuju neku vrstu socijalne interakcije u kojoj se osoba može procijeniti od strane drugih ljudi. Anksioznost može početi neko vrijeme ili neposredno prije tzv. „opasne“ društvene situacije, a događa se da osoba izbjegava takvu situaciju koja je također sastavni dio ovog problema. Strah se može pojaviti općenito u većini slučajeva koji uključuju prisutnost drugih ljudi, ili mogu biti samo određene situacije kao što su, na primjer, javnih nastupa ili ispitivanja i testiranja. Ovaj će se tekst odnositi na mehanizam koji održava anksioznost u društvenim situacijama.   

Nedavno me novinarka upitala za komentar kako tumačim činjenicu da je u Australiji i Velikoj Britaniji dopušteno roditeljima i nastavnicima tjelesno kažnjavanje djece, a sada Amerikanci u najmanje 15 država prakticiraju istu „odgojnu“ metodu. Odgovorio sam joj da su Amerikanci prvi priznali pretjerivanje sa svojim pedocentričnom doktrinom i popustljivim odgojem, a njihova „fast food“ obitelj dovela do ekspanzije razmažene generacije i/ili „malih tirana“ (Prekop). To im sada postaje problem.    

Piše: Ljubica Kolarić Dumić

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli. Tada nam je sve bilo zabavno, a nismo ni znale koliko će nas taj naš „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo, a jedne sam noći doživjela nešto čudnovato što više ne mogu čuvati kao tajnu. Kako je priča vrlo čudna, gotovo nestvarna, a s jako tužnim krajem, krenut ćemo od početka da biste kraj mogli bolje razumjeti.      

Iz knjige „Slatko kod Dunje“, autora Branimira Miroslava Tomlekina 

U sledećih sedam dana pred nama se u razredu nanizalo devet profesora i profesorki koji će nam tokom ove školske godine predavati gradivo iz deset predmeta i, naravno, proveravati naše znanje. Bila je to galerija likova koju nisam mogao ni zamisliti. Iz njih odmah moram izuzeti mladog profesora srpskohrvatskog jezika Puškina, po svemu bližem našoj generaciji nego plejadi naših profesora koji su, inače svi imali preko pedeset godina i za nas su bili nezamislivo stari jer su bili stariji i od naših roditelja. Nema dileme da su svi oni bili veliki poznavatelji materije kojoj su nas podučavali, naravno, svako iz svog predmeta, ali kao ljudski likovi bili su u najmanju ruku smešni.      

Piše: Mladen Šimić

Centralno grijanje sam uključio već početkom listopada jeseni sumorne 2016. godine. Bio je to loš znak jer mi je studeni izgledao nedohvatljiv. Osim hladnoće počele su kiše i sivo nebo. Je li to nekakva poruka? Zašto bi bila i tko je šalje? Mozgam zbrkano: prostor, vrijeme, zloba, pomoć, zakon, predrasuda? Sve je to apstraktno i gubljenje vremena jer smo svi mi diskretno uporni u potrazi za srećom i ljubavlju. Pretražujem prostor u mislima, pipam po magli.   

Piše: Sestra Augustina Barišić, 

Slijedimo život u dobroj namjeri. Imajmo zdrave odnose prema svemu što nam se nameće u životu. Imajmo zdrav pogled na život. Budimo glas mira u sebi, okolini, obitelji pa i u svijetu