Zlatko Ifković

Kolumne mrežne stranice Hrvatske novine - vijesti

  • Naslovnica
    Naslovnica This is where you can find all the blog posts throughout the site.
  • Kategorije
    Kategorije Displays a list of categories from this blog.
  • Oznake
    Oznake Displays a list of tags that have been used in the blog.
  • Blogeri
    Blogeri Search for your favorite blogger from this site.
  • Blogovi tima
    Blogovi tima Find your favorite team blogs here.
  • Login
    Prijava Login form

Životna priča gluhoslijepe osobe

Posted by on in Nije kategorizirano
  • Font size: Larger Smaller
  • Hitova: 1515
  • Pretplata na ovaj zapis
  • Ispis

Sve što govorim, sve što razmišljam i sve što radim uopće ne percipiram iz pozicije gluhoslijepe osobe. To znači da je na području gdje je nekad bio vid ostala (upaljena) Božja svjetlost i opet vidim sve oko sebe. Ostalo je isto - figura, dimenzija, boja i sve što čovjek stvarno vidi ispred sebe. Tako je i sa sluhom – gluh sam, a sve čujem uključujući i vibracije. Zato sam sretan što mogu raditi i osjećati se normalnim čovjekom.   

 

(...) U djetinjstvu sam često imao upale krajnika, upale uha te visoku temperaturu. Nisam ništa čuo, a do pete godine vidiosam puno bolje. Nisam volio odlaziti u vrtić. Za vrijeme boravka u vrtiću i na izletima najradije sam se skrivao u kombiju. Ušuljao bih se unutra i sve dirao: volan, brzine, trubu. Oduvijek sam se zanimao za sve vrste automobila. (To mi je i danas veliki hobi.) Kad mi je bilo pet godina, roditelji su me odveli u Zagreb, u Centar SUVAG, na pregled sluha. Nisam ništa čuo. Nakon pregleda uslijedila je preporuka: ići u vrtić SUVAG-a. U jesen 1981. godine preselili smo se u Zagreb. Išao sam u vrtić, ne baš rado. Nisam volio ručkove u vrtiću. Najviše sam volio ručati kod kuće, s roditeljima.

U vrtiću sam naučio govoriti prve riječi i rečenice, svakodnevno sam vježbao slušanje i govor, uz to su nas učili plesati, glumiti i pjevati. Sjećam se i jednog neugodnog doživljaja: u hodniku SUVAG-a dugo sam čekao roditelje. Nije ih bilo jako dugo. Bilo mi je dosadno. Pobjegao sam u grad ljutit što roditelji ne dolaze. Izgubio sam se i tražila me je policija. Kad su me našli, vratili su me u SUVAG gdje su me čekali roditelji i odgojitelji. Bili su jako zabrinuti!

(...) Kasnije, kad mi je bilo sedam godina, krenuo sam u školu, u SUVAG, uz svakodnevnu rehabilitaciju slušanja i govora. U razredu je bilo osmero učenika. Svi smo bili dobri prijatelji. Od petog razreda nastavu sam pohađao u redovnoj školi »Davorin Trstenjak«.

To je bio početak integracije. Iste godine preselili srao se u novi stan koji je bio blizu škole. Na početku sljedeće školske godine (VL razred) otputovao sam s mamom u Moskvu, na liječenje. Zatim smo se vratili u Zagreb. U školi sam imao sve vise prijatelja, pismene sam ispite pisao crnim flomasterom koji debelo piše (radi vida), a jako sam volio šport.

Želio sam se baviti košarkom, nogometom, boksom, tenisom, automobilizmom...

U svibnju 1989. godine opet smo išli na put! Mama i ja otputovali smo u Havanu, na Kubu. Operirali su mi oči. Poslije operacije morao sam nositi tamne naočale kao zaštitu od sunca, nisam smio nositi teške stvari itd. No, nisam bio zadovoljan. Vidio sam još slabije nego prije operacije.

Na početku sedmoga razreda počeo sam učiti pisati Braillovim pismom. To novo znanje brzo sam i rado usvojio jer sam vidio da mi puno koristi.

Često smo išli i na more... Jako sam volio more, uživao sam u mirisu, pučini, nebu,

letu ptica... Svake godine, na Veliku Gospu, 15. kolovoza, djedu i baki pomagali smo peći janjetinu. U blizini je uvijek bilo mnogo ljudi, jer se njihova kuća nalazi ispred crkve Blažene Djevice Marije.

(...) Uvijek od jeseni, redovito sam dolazio u SUVAG, na slušnogovorne vježbe i pomoć u učenju. S profesorom Sinčićem razgovarao sam o svim aktualnim domaćim i svjetskim događajima. Puno toga me je zanimalo, a najviše automobili.

A onda, iduće godine, kada sam bio u osmom razredu, 5. travnja umro je moj otac. Bio se vratio s posla, otišao se odmoriti i zaspao... i više se nije probudio. Nakon toga dugo se nisam mogao oporaviti. Nevoljko sam išao na nastavu, a sredinom lipnja naprosto sam pobjegao u tatino rodno mjesto.

(...) Upisao sam se u srednju umjetničku školu, pohađao nastavu i modelirao sam kipove od gline. Petkom sam počeo odlaziti u školu za slijepe i slabovidne. Tamo sam učio strojopis, čitanje optaconom, orijentaciju u prostoru i vani s bijelim štapom,kuglao sam na kuglani, igrao košarku i golbal, vježbao u teretani ivježbao gimnastiku.

U drugom polugodištu prešao sam u drugu školu, u Matematičku gimnaziju. Gotovo svakoga dana, kad se moglo ići u školu, vozači iz SUVAG-a vozili bi me u sve te škole.., morao sam učiti puno više nego prije. No, nisam dobro razumio što profesori govore. Oni su mi zato gradivo davali po poglavljima, a mama mi ga je kod kuće prepisivala na Braillovo pismo kako bih mogao učiti. 

(...) U SUVAG su dolazile brojne strane delegacije, profesori, liječnici. Često su dolazili kod profesora Sinčića koji je onda objašnjavao i radio sa mnom, uz pomoć slušalica i vibratora. Akademik i utemeljitelj SUVAG-a, prof. dr. Petar Guberina. često je dolazio u naš radni prostor da nas pozdravi i uvijek me pitao kako sam. Bilo mi Je drago što se jedan tako velik čovjek brine o meni.

Nastavio sam školovanje u Matematičkoj gimnaziji. Učenici su na mene bili malo ljuti pa su govorili da »više ne mogu slušati moje ime« Jer im profesori na nastavi i kad odgovaraju uvijek ističu mene kao primjer, odnosno, pitaju kako ja mogu bez problema savladati sve gradivo (iako ne čujem ni ne vidim), a ooi se stalno tuže da im je teško... Kao da ne shvaćaju da svatko žanje onako kako sije.

Nakon gimnazije upisao sam se na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. To je bilo najljepše razdoblje mojega života. Stekao sam puno prijatelja. Mnogi su mi studenti pomagali na predavanjima, dovodili su me i odvodili na fakultet, išli smo skupa u grad... studij mi je ostao u najljepšoj uspomeni. Morao sam puno učiti, no uspio sam. Brat Dario printao mi je i skenirao knjige i skripte, a mama je prepisivala. Studenti, a ponekad i profesor Sinčić, vodili su me na ispite (često pojašnjavajući pitanje ispitivača - ako sam slabije čuo i razumio). Studij sam završio 2001. godine. Od završetka studija do danas nisam uspio naći posao. Unatočtome, sustavno radim na sebi, nedjeljom, redovito idem na svetu misu, pišem članke za različite časopise, pratim domaće i svjetske događaje.

Umjesto o sebi i ljudima: 

»Ljudi me na prvi pogled ne mogu prepoznati kao gluhoslijepu  osobu jer se normalno a i vrlo se iznenade sam obrazovan. Kako razmišljam, koja sam znanja stekao, što sam sposoban uraditi.« (Mario Dolić)

 (Izvadci iz životne priče: Mario Dolić, Autobiografija)

 

0

Comments