Već te godine četri nedlje prija Božića svako jutro su Lozijina čeljad ustajala već oko pet ponamirivali bi josag i oma bi zatabanali priko njive pod Križ na rorate, skupilo se tute još svita s'okolni salaša i svi su zajedno molili Krunicu
Piše: Tomislav Mačković
Tog davnog lita dica su gledala baću Loziju kako užurbano štogod sprema. Nisuznali šta se dešava, mali su bili da bi svaćali. Niko od dice nije znao ko su ta silna gospoda što su ulazila u avliju. Jedino je Pere koji je bijo Kršten ku šestogodišnjak iz ko zna koji razloga je viknijo, jedared kad je vidijo.
„Enooooo popo!“-viknijo i dobijo od nane po usti.
„Ne kaže se popo već Velečasni i odsele da znaš“
Dica su se sigrala i dalje u kaputićima, snig je već po malo provijavo bližila se i kalendarski zima.
Jedno veče svi su bili u redu da se okupaje nji osmoro dice, stali su i čekali svoj red da uđu do korta mali su bili i svima njim je mater pomagala oblivat kosu da bi dobro isprali onaj crn sapun iz kose, posebno Vranjici jel je imo peruti većma neg uzgljanca perja.
Kad su se pokupali, oma su morli poklecat zajedno sa baćom i materom i prid Raspećom su molili Boga. Posli tog su poligali u svoje krevete u jednom su spavali nji četvoro a na drugom nji troje veći, al nije bilo gužve. Šćućurili bi se i zarkali bi o 'čas posla jel su po vazdan bili po polju i sad kad su se zgrijali zaspali bi ku mali anđeli.
„AJMOOOOOOO dicooooo!!! „
Bilo je ujtru polak šest kad ji je nana Gabriška digla iz kreveta, oma su se pooblačili i poumivali i kaki je red bijo u Lozijinoj kući, prvo se molila Krunica pa se namirijo josag pa tek se onda ručalo.
„Ilo se mora zavriditi i tute nema fantaziranja, zavridit se mož prvo molitvom i kad se narani josag što nas rani, a mi imamo kada“-uvik je kazo Lozija strog al pravičan čovik sa svoji dva metera i sto četrdeset kila sa jakim crnim brkovima sa rukama ku lopatama.
Čim su ručali, svako je pomevo isprid sebe i mrve su izneli napolje ticama a onda su ušli unutra. Nana Gabriška ji je poblačila i krenili su u Crkvu.
Stigli su po sata ranije sa špediterom nji deset , Gabriška i Lozija i osmoro dice. Ušli su u Crkvu i posidali muški desno žene livo , kad je popo izašo iz sakrištije svi su ustali i počela je misa.
Misa je bila za nakanu posvetu novog Križa koji je Lozija podigo sa svojom obitelji, posli mise svi su očli na njivu iza Lozijinog salaša na priplanak gazeći kroz žito koje je bilo prikriveno slabim snigom, al dalo se ić jel je bilo smrznuto.
Tute je posvećen Križ u zafalu Bogu na milostima koje je ukazo Loziji i njegovoj obitelji.
Već te godine četri nedlje prija Božića svako jutro su Lozijina čeljad ustajala već oko pet ponamirivali bi josag i oma bi zatabanali priko njive pod Križ na rorate, skupilo se tute još svita s'okolni salaša i svi su zajedno molili Krunicu.
Kad bi završili svako je išo svojoj kući.
Te godine za Božić mali Marko i sestra mu bliznakinja Bara stali su prid baću i pitali za rič.
„Kažite dico“-progovorijo je Lozija dok je dotiravo svoje crne brčine.
„Mi smo baćo tili Vas pitati da divanite sa Župnikom Josipom da nas pripravlja za simenište, mi bi želili služiti Bogu“
Lozija je viknijo gabrišku ženu mu i kazo dici da ponovu. Ponovili su Marko i Bara sve od riči do riči .
Već sledećeg prolića Župnik je uveliko pripravljo blizance za duhovni poziv, uskoro su bili i Krizmani i onda je započelo ozbiljnije pripravljanje za ovaj prilip poziv od Boga za službu i NJEMU i narodu.
Za par godina Marko i Bara su postali deo svećenstva.
Marko je prvo bijo kapelan u jednoj Crkvi a bara je bila u jednim samostanu časni sestara.
Na mladoj misi Markovoj mater Gabriška je kazala...
„Za ovaj dar Ti se Bože zafaljivam vično, jel si mi uslišijo molitvu da jedno moje dite služi Tebi, a Ti si mi Bože dao da moji blizanci nji dvoje služidu Tebi, i zato Ti fala“
Lozija je gledo naprid i samo je dodo...
Bog nagrađiva pravednika većma neg što on ište i moli