Svaki otok u našem moru, siguran sam, je priča za sebe. U pogledu krajolika, načina života, ljepote i povijesti. Odijeljeni od kopna, uspjeli su ti naši otoci sačuvati više ljudskosti i poštenja, nego kopno. Manji je utjecaj svega na otočane pa im je bilo lakše sačuvati se. Ali im je zato bilo teže za preživjeti i opstati na škrtoj otočkoj zemlji.
Oni ipak žive i opstaju sa svim svojim mukama i radostima, doduše živalj nam je tamo sve stariji i pitanje je dokle će se održati i koliko toliko očuvati ti biseri našega mora.
Na jednom od takvih otoka, tamo gdje je prosjek starosti preko osamdeset godina, gdje zimi tijekom tjedna broj stanovnika u selu ne prelazi dvadesetak ljudi, a za vikend dođu oni iz grada u posjet starcima i donesu im potrebe, pa od subote do nedjelje broj stanovnika skoči za četiri pet ljudi, da, na takvom otoku se dešava ova moja priča.
S mora gledano selo se sakrilo pod brdom. Sakrilo se od vjetra i pogleda. Put od rive do sela otkriva da još uvijek netko tu živi. Nikakvih pokreta nema ali je put održavan. Vezane batele i pasare ljuljaju se na blagom jesenjem vjetru. Sunce ih umiva. Čekaju ljeto da mladi dođu na odmor pa da ih povezu na vrše, mriže ili parangale. Tako čekajući polako i propadaju ali uporno čekaju. I po bonaci i po neveri oni su tu u portu, čekaju, vezani. Kad jesen tek poklopi otok još uvijek ima ponekih aktivnosti staraca koji ostaju u selu i tijekom zime. Pripremaju sve što je potrebno za branje i kupljenje maslina, obilaze tovare, a u selu ih možda ima dva, zatim blago – ovce koje ima ukupno četiri ili pet i to kod jednog domaćina. Još uvijek zima nije zabravila sva vrata pa se može raditi bilo što.
Bez obzira na broj prisutnih ljudi u selu zna se da je zborno mjesto svih pokretnih trgovina u sred sela u kojoj se snabdijevaju onim najosnovnijim potrebama i kruhom. Svaka kuća mora popodne otići do trgovine i poručiti kruh za sutra ili ga pak otkazati, ovisi od potreba ukućana, ali u trgovinu se svakako mora ići. Ispred trgovine postavljen je stol i dvije klupe kako bi ljudi iz sela, a i oni namjernici, imali gdje sjesti i osvježiti se nekim pićem ili sladalodem, ljeti. Na stolu je pepeljara, otvarač za pivo, pored kanta za smeće. Stol je, radi lakšeg održavanja, prekriven plastičnim prekrivačem, te ga trgovac ili trgovkinja lako obrišu i uvijek je čist, kao i pepeljara.
Za tim stolom i oko njega pričaju se najnovije priče ili pak one iz starih dana kad su pripovjedači bili mladi. Spominju se tu najveće suše, kad nije ništa rodilo, pa onda najkišnije godine, kad opet nije ništa rodilo. Rijetko se spomene i neka godina koja je potaman, godina u kojoj je sve bilo u redu. Uglavnom se pamte i spominju one loše, škrte i oskudne. A tih loših je uvijek više, bar na otoku. Ponekad priče krenu i nekim drugim tokom. Posebno kad se među seljanima za stolom nađe neki koji je naviga pa krene priče sa dalekih destinacija koje je u mladosti obilazio. Tad se tu usvajaju nova znanja i saznanja ali i počinju trvenja oko nekih destinacija gdje je i netko drugi od prisutnih naviga. Sve u svemu, diskusija pred butigom u selu uvijek je dinamična, žestoka i skoro poučna. Nikako ne smijemo zaboraviti da je duhovita i to uvijek, bez obzira na temu.
Toga dana kada se dogodila ova priča ništa nije ukazivalo da će jedan od protagonista ostati povrijeđen sve dok ne shvati da je pretjerao i sam ne popravi odnose sa mudrijim od sebe.
Popodneva s’ jeseni budu lijepa u ovom selu, posebno ako nema vjetra, bure. Onda negdje oko četiri sata polako jedan po jedan izaslanik iz svake kuće kreće prema trgovini da naruči ili odjavi kruh za sutra. Tgovac, Mario, otvori trgovinu i malo nervozno šeće po njoj čekajući prvog koji će doći da malo sa njim krene u ćakule. Nervozu mu nabija i bolest, ima astmu, pa su mu otvorili onaj pisak na dušniku, ali to nikako ne smeta da on učestvuje aktivno u svim pričama ispred butige. A pošto je uvijek tu, jedini je upoznat baš sa svim stvarima i pričama u selu. Nije hladno napolju pa Mario drži otvorena vrata od trgovine i sve izviruje kad će se pojaviti netko od seljana.
Ah, konačno, evo ide stari Kotrulja, obradova se trgovac kojeg su nervoza i iščekivanje istjerali na vrata od trgovine. Odmah za njim stiže i Milan. Sad je već ozbiljna ekipa za ćakulu tu. Prijaviše Mariju potrebe kruha, uzeše iz kašete po pivo i iziđoše van iz trgovine. Sjedoše za onaj stol, dvojica pridošlih. Mario se nasloni na dovratak i polako krenu priča.
Počelo je o vremenu i kako onaj mali Šarunićev ništa ni ulovio u vršama već koji dan, te da je i riba pobjegla od ovog ludovanja po moru sa tim velikim gliserima i kojekakvim brodovima koji divljaju cijelo ljeto oko otoka. A, evo stiže i Pelegrin, još jedan za ćakulu. Obavi i on formalnost oko kruha te uze pivo pa se pridruži ekipi za stolom. Priča o nedostatku ribe je još bila glavna priča. Negdje iz istočnog dijela sela dopire njaka tovara. Oglašava se magarac. Valjda mu je dosadilo da bude sam pa doziva bilo koga da se javi, da ublaži samoću i dosadu. Može biti i da je tovar žedan pa zato zove. Sunce u ovo doba dana tuče točno po butigi i onom stolu ispred nje. Prija svima za stolom i onima oko stola.
Stiže i stari Perić sa konopom preko ramena. Žuri, ide prepeljat ovce iz polja doma. Nije u mogućnosti ostati na druženju. Samo prijavljuje Mariju potrebe i ode prema zapadu uz brdo po ovce. Doma mu je nepokretna žena te mora o njoj brinuti. On nikad nima vrimena za ćakulu i pivu. „A takav je. Ča se tu može?“ rekli bi seljani, bez zamjerke.
„Stara, vrime je da idem prijavit kruh. Ča da rečem Mariju?“
„Imamo za sutra. Moreš poručit za prekosutra.“
„To će bit poručeno sutra. Danas to ni moguće poručit. Grem ja.“
„Hodi, hodi pomalo. Bog nek je s’ tobom.“
Polako barba Joso krenu iz svog dvora prema butigi, a teta Mirjana osta doma blagoslivljajući mu put do butige. Nogu pred nogu, šuljajući, jer mu godine nisu dozvoljavale bolji ni brži hod, penje se naš barba uz brdo prema centru sela. Ima on vrimena.
Pred butigom priča se rasplamsala. Već polako prelazi u raspravu. Baš kad pomisli čovjek sad će pući ona se smiri pa ispočetka krene lagano i smireno. Trenutno Pelegrin preuzima glavnu riječ i iznosi svoje opaske iz života. Baš kad je ovaj preuzeo vođenje rasprave i naš barba došulja do butige. Za trenutak presta priča i s posebnim poštovanjem pozdraviše svi našeg barba Josu. Poštovan je taj ostarjeli kamenoklesar koji je s Brača došao otočane učit zanatu malo poslije onog rata i tu ostao zauvijek.
„Dobar dan mladići,“ pozdravi ih naš barba Joso najljubaznije, kao i uvijek. Neki se malo pobuniše, uz osmjeh, jer je trenutni prosek godina pred butigom bio sedamdeset osam. Mladići nema šta! Obavi i on formalnost oko kruha, uze iz kašete pivo i pridruži se ekipi oko stola.
Pelegrin je bio tek na početku iznošenja svojih problema i životnih aksioma. Zanio se naš Pelegrin pričom dok ostali pomno prate i na momente učestvuju sa komentarom tipa: „Ma je li moguće,“ više da ga isprovociraju da dalje priča.
Od gore, s puta za polje, strčaše se ovce a brzo za njima i stari Perić. Ponovno pozdravi sve, zbog onih koje nije vidio u prvom prolazu, i ode doma da zatvori ovce u osik.
Pelegrin zanesen ne prekida priču. Stigao je i do svojih donhuanskih poduhvata u zanosu mladalačkih fantazija. A može tu biti dijelom i istinitih događaja, jer je radio u hotelu. Naš pripovjedač stiže brzo do današnjih dana i života ovog trenutka. E, tu se previše zanio. Naime, u selu jeste bilo nešto žena, rijetko koja od njih ispod osamdesete godine a ni jedna od njih nije bila bez muža. Naš pripovjedač izjavi kako on ni danas nijedno veče ne može bez seksa, isto kao kad je bio mlad. Slušaoci ga malo opomenuše, više ga podsjetiše na njegove godine. Ali Pelegrin ne odustaje. Ostaje pri svojoj tvrdnji.
Odjednom naš barba Joso spusti onu pivsku flašu na sto i naglo krenu ispred trgovine na put. Društvo ga poče zaustavljati: „Kud si sad krenija? Stani još koju minutu. Kud žuriš?“
„A ljudi moji, moram ići. Preša je.“
„Kakva preša? Ni pivu nisi popija.“
„Oli vi niste vidili da je Perić potjera ovce doma da ih zatvori u osik a meni je Sivka sapeta baš pored Pelegrinove kuće. Moram hitat. Brzo će mrak. Nikako je ne smim tamo ostavit! Ajte Bog.“
Zamače naš barba Joso za kantun od butike a Pelegrin nije stigao ni da opsuje da ovaj čuje. Smijeh se razleže od butige po cijelom selu. Čulo se čak dolje na rivi. Pelegrin samo pocrveni i shvati da je pretjerao u zanosu i priči, svjestan da je možda povrijedio neke prisutne, bar ove čije su žene tu sa njima, jer se njegova priča svakako mogla tumačiti.
Prošlo je nekoliko dana a akteri naše priče nikako da se sretnu. Barba Joso jeste onaj dan pretjerao Sivku u polje, dalje od sela, ali ne zbog opasnosti od Pelegrina već zbog toga što je to već ranije planirao. Ritual pred trgovnom je sprovođen svaki dan ali se našim akterima nije vrijeme poklapalo pa se zbog toga nisu sretali.
Ali jednog dana se sretoše. Ne pred butigom već na putu prema butigi.
„Bog Joso. Kako je?“
„Zdrav mi bio. Evo po starački, kako se mora. Ni ko kod tebe mladića,“ malo ga bocnu naš barba.
„Vraga sam ti ja mladić. Matori tovar sam ti ja! Eto, to sam ja.“ reče Pelegrin.
Vidjevši da je ovaj razmislio o svojoj priči od neki dan barba Joso nije htio više da ga zafrkava. Dosta je bilo. A tek će biti sigurno do nekog novog kiksa nekog od budućih pripovjedača pred butugom.
„Malo sam oni dan pritira i neka si mi nako reka. Zaslužija sam. A valjda se ne ljutiš? Malo sam beštima za tobom kad si otiša. Oprosti,“ reče Pelegrin.
„Ma, ča ti imam opraštat? Desi se svakom da ne misli kad priča. Valjda se ne ljutiš ti?“ reče barba.
„Da se ljutim ne bih ti reka sve ča sam ti reka,“ odgovori Pelegrin.
Raziđoše se naša dva junaka i nastaviše život dalje kao i do tad, kao dobri susjedi i šaljivdžije u dokona vremena.
Priča sa desila davno još devedesetih godina onoga stoljeća i danas se prepričava i spominje. Kao i svi šaljivi događaji pamtiće se dok bude nas koji ih se sjećamo. Ali sve je manje društva zimi pred butigom. Otok je tu al nima ljudi. Sve manje.
Ča činit da se to promini?