Poslije sedam godina privatnog rada ostalo mu je nešto novca i riješio je da ih investira u nekretninu kako bi obezbijedio i sačuvao imetak za neka kasnija vremena. Važno je napomenuti da poslije propasti socijalizma i raspada Komunističke partije na novom nebu stranačkih čuda nije našao niti jednu koja bi mu odgovarala a i nitko nije ostao da mu da ispisnicu iz stare partije, tako da se nije mogao učlaniti u novu. Kasno će saznati da mu je to osnovna greška, ona koja se ne oprašta. Moraš da budeš član, i to uvijek one stranke koja je na vlasti, kao uvjet ukoliko želiš da opstaneš u malom ili velikom privatnom poslu, djelujući na prostoru onog što se zvala Jugoslavija.
Radnja se događa tisuću devetsto devedeset pete godine, negde koncem ožujka. Bilans je predat, ostalo novca pa da vidi što mu je činiti. U tjednom Dnevniku nađe oglas Nadležnog zavoda grada o prodaji parcela u blizini njegove kuće, na putu za Suboticu a u naselju. Zgodno. Nije ni skupo. Otprilike parcela oko sedam tisuća maraka. Površine nekih četiristo – petsto četvornih metara. Cijena dobra, mjesto dobro. Riješi da ujutro ode do Zavoda i da vidi što treba kako bi kupio parcelu, možda i dvije.
Ponedjeljak osvanu skoro k’o da je lipanj a ne kraj ožujka. Obavi što je morao u tvrtki i krenu u grad da vidi kako da kupi zemlju. Oko Nadležnog zavoda je uvijek problem za parkiranje te ga je već to podosta iznerviralo. Konačno parkira dvije ulice niže i krenu pješice. Sreća lijepo vrijeme, pa kratka šetnja prija a i razbija nervozu od traženja parkinga.
„Dobar dan. Došao sam povodom jučerašnjeg oglasa u Dnevniku za zemlju da vidim“, obrati se na ulazu portiru zavaljenom u pohabanu fotelju.
„Aha! To morate u pravno, ’ajd’ tuda pravo pa desno, s desne strane, druga vrata, vid’ćeš piše pisarnica, pravno“, objasni mu zemljak koji još nije savladao baš dobro pravila ponašanja ali ni svoj jezik.
Hodnik desno nije dugačak, kuca na druga vrata desno. Ulazi. Dvojica sjede. Desni debeo, masan. Naočale na vrh nosa valjda bi trebalo da znače da je pametan ili načitan. Iza naočala sitne nemirne oči samo lete gore dolje preko naočala. Lijevi se ne da uznemiravati. Opušteno čita novine i puši. Ispred njega je i šalica napola popijene kave, do pola puna pepeljara i čaša sa vodom. Radi čovjek!
„Dobar dan“, reče naš junak.
„Izvolite“, reče desni, debeli.
„Došao sam da vidim kako da kupim plac. Jučer je bilo u Dnevniku.“
„Pa to je prodato.“
„Kako prodato? Jučer je objavljeno a vi radite od prije sat vremena. Kako je moguće tako brzo? Jel’ ostao bar jedan?“
„Bogami, mislim da nije. Jel’ vi sigurno ’oćete da kupite?“
„Pa sigurno! Nisam došao bez veze samo da pitam!“
„Sačekajte malo da nazovem šefa. Možda nešto možemo učiniti.“ Maši se telefona da zove.
Gleda naš junak, nije mu baš jasno kako se može prodati toliko placeva za sat vremena. Mora da je: plati pa nosi. Onaj lijevi čita novine kao da nije tu. Zanio se valjda pa ne mrda, samo mu cigareta dimi.
„Alo! Dane ovdje. Jel’ šef tu? De, daj mi ga ako nije zauzet. Hitno mi treba... Alo šefe, u vezi sa ovim placevima, jel’ onaj vaš odust’o? Imam ovdje čovjeka ’oće da kupi, bar jedan. Da dođemo gore?... Dobro. Evo nas.“
Smješka se Dane i spušta slušalicu. Gleda naš junak što se to dešava? U novinama ima, kad dođeš nema. Kad nazove Dane, jedan odusto. Ali ’ajde da vidimo što će se desiti? Krenu gore za Danetom ili Danom kako bi ga njegovi zemljaci zvali. Na spratu sve uređeno po posljednjoj modi enterijera sa kraja sedamdesetih. Pločice na vratima sa gravurom, crna podloga a bijela slova, ravnatelj za ovo, ravnatelj za ono, sve ravnatelji za nešto. Uđe Dane lijevo na neka vrata – ravnatelj pravnog sektora. Tako piše al’ nije baš tako. Prvo tajnica pa tek onda ravnatelj. Tajnica natrackana tako da se pred spavanje verojatno špahtlom čisti od šminke, sve joj ovratnik masan i ofarban od pudera. ’Oće gospođa da sliči na djevojčicu a slupala u guzicu preko pedeset pa ni puder po vratu ne može sakriti pohabanu kožu.
„Dobar dan“, javi se kupac.
„Dobar dan. Dane sačekajte samo da vas najavim.“
Uđe u kancelariju ravnatelja. Ova dvojica stoje i čekaju k’o da nije prije samo dvije minute Dane pričao sa ravnateljem.
„Može, izvolite“, sa smeškom ih tajnica pusti kod ravnatelja.
„Dobar dan“, nazva kupac.
„Dobar dan. Izvolite sjedite. Na koga si mislio Dane kad si me zvao?“
„Ma na onog vašeg druga, znate onaj?“
„A, da, da, sad sam se sjetio. Odmah ću ga nazvati. A vi ste baš riješili da kupite taj plac tamo na međunarodnom putu?“
„Ja bih kupio ako može i ako je ta cijena što piše u novinama.“
„Da, da. Sad ćemo da vidimo. Znate ovaj gospodin je to kupio ali izgleda da hoće da odustane. Sad ga zovem pa ćemo saznati. Inače svi placevi su prodati. Možda vam se posreći pa kupite od njega.“
Sad već kupcu ništa nije jasno. Kako za ovako kratko vrijeme netko kupio i odustao a i ova dvojica obaviješteni o svemu? Nešto ovdje smrdi! Al’ ’ajde, misli se kupac, nek’ ismrdi do kraja da vidim što je na kraju smrada? Ćuti i sluša. Nije baš ni on sis’o veslo.
„Alo! Zdravo druže. Kako je? A dobro je? Dobro kad je dobro. Nego zovem te zbog sljedećeg, imam ovdje kupca za onaj tvoj plac... Kako koji? Pa onaj na međunarodnom putu!... E taj! Čovjek bi da kupi a ti si govorio da bi odustao od njega. Što kažeš da dođemo do tebe pa da razgovaramo?... Dobro. Evo samo malo sačekaj... jel’ vi imate auto?...ima čovjek auto pa dolazimo. Evo za deset minuta. Zdravo.“
Diže se ravnatelj, sav namirisan i obučen po posljednjoj modi. Na njemu nema komada odjeće ispod sto maraka, a cipele su i skuplje, sigurno jedno dvjesta maraka, šacuje kupac. Stavlja ravnatelj torbicu pod mišku i polazi. Za njim Dane i kupac. Gleda i razmišlja kupac dok ide za njima kako je ovaj ravnatelj baš slika tranzicije. Već se dotjeruje i izgleda k’o neki bogatuni iz američkih filmova. Izgleda pravi biznismen s filma. Jedina razlika je što on ovdje radi u državnoj tvrtki a oni na filmu su uglavnom privatnici.
Da netko sad od tih filmadžija gleda mislio bi da je ravnatelj privatnik a da mu je kupac neki podređeni. Tako to izgleda. Jedan skroman, drugi po posljednjoj modi. Jedan se znoji za novac a ovog drugog postavio netko na državne jasle. Gospodin, rek’o bi čovjek.
Auto servis navodnog vlasnika placa bio je blizu te brzo stigoše. Ulaze u dvorište pored servisa. Već ih čeka nasmijan, krupan tip koji oblizuje usne svake sekunde i gleda, uglavnom kroz ljude i oko njih, baš k’o netko tko nešto krije. Javlja se najljubaznije, upoznaje se sa kupcem, rukuje se oprezno, reklo bi se mlitavo, što kupcu nije promaklo. Gleda ga u lice ovako izbliza dok ova dvojica iza njega daju nekakve znake gazdi, da ga tako nazovemo. Vidi poznat mu čovjek. Ponudi ih da sjednu. Sjedoše i poče priča. Kupac ga traži po memoriji. Imena ne pamti ali likove, k’o foto aparat, pamti i vezuje za situacije i zanimanja.
„Znate ja sam kupio taj plac i mislio da odustanem od njega, ali sad nisam siguran da ću moći.“
„Što? U čemu je problem?“
„Pa znate nije problem. Možda i odustanem. Ali dao sam kaparu majstorima da počnu sa gradnjom kuće na placu.“
E, Bog te mazo! Kod ovih sve nešto ekspres. Ovi mora da ne spavaju noću kad sve to stižu da urade: kupi plac, javi da odustaje drugaru u gradskoj tvrtki od koje je kupio plac, da kaparu majstorima da počnu gradnju i još se dvoume. Razmišlja naš kupac i počinje polako da shvaća.
„Znam da si rekao kako bi odustao pa sam evo doveo čovjeka da kupi. Možda možete da se dogovorite“, reče ravnatelj gazdi.
Sinu i kupcu šta se dešava ali nastavi dalje: „Pa možda možemo da se dogovorimo sa majstorima pa da vrate kaparu a ja kupim plac, ako se već dvoumite.“
„Teško. Nisam siguran da bi pristali da vrate kaparu jer dogovor je dogovor, pa ako ja odustanem ode kapara“, priča gazda sve gledajući kroz sugovornika tako da izgleda kao da ga gleda u oči.
Namazan ovaj, pomisli kupac, i tog momenta mu proradi kliker odakle zna taj lik. Gazda je u mladosti bio jedan od poznatijih kradljivaca automobila i to baš jedne od najskupljih marki, takoreći specijalist samo za tu skupu marku. Djelovao sa jednim iz njegovog naselja. Znači lopina, zaključi kupac, ali idem dalje baš da vidim šemu.
„Pa dobro koliko ste dali kaparu? Možda bih mogao da se uklopim ako nije nešto veliko.“
„Nije strašno, petnaest tisuća maraka kapare i plac sam platio sedam, znači sve zajedno dvadeset dvije tisuće maraka. Date i može plac odmah na vaše ime.“
„Da, da. Tu neće biti problema. Odmah pišemo na vas ugovor tako da možete odmah uknjižiti. Tu smo mi ništa ne brinite. To Dane i ja sređujemo za dan.“
„Malo mi je to puno.“
„Nije puno za takvo mjesto. To vam je ipak glavni put, odlično za posao“, podrži Dane ravnatelja.
„Vidite gospodo, plac mi je jako interesantan i sva ova vaša priča. A posebno mi je interesantno to što plac nije na Vama gospodine jer kako bi mogao bez Vas da se prepiše odmah na mene? Još mi je zanimljivo što se ono preko sedam tisuća lako dijeli na tri. Nego, vidite momci ako ste vi gladni da ja vama platim negdje ručak da se vi lijepo najedete, ako niste ja vas napuštam i zahvaljujem na trudu. Ravnatelju svaka čast, odlično sprovodite tranziciju. Zbogom.“ Diže se i ode.
Video sam odmah da ga znam, a i on se mene sjetio. Odmah sam znao da neće leći na rudu. Ništa, idemo dalje.
Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam je krenula i sreća je ovog naroda što ima tako sposobne kadrove koji su, kasnije će se to pokazati, vrlo spretni da ojade narod i napune svoje džepove.
Nažalost nastaviće se...
Kršćanska
Pred križom dvojica stoje
nijemo pletu molitve svoje.
Raspeti poručuje, ljubav, vjera i mir,
a oni jedan drugom u oku čir.
Konstantin slobodu im dade
rasu se svijetom sjeme nade,
dvadeset vjekova poručuje, ljubav, vjera i mir
devet oni jedan drugom u oku čir.
Pred križom stoje, pogledom u visinu
molitve mole Ocu, Duhu i Sinu,
u duši nose ljubav, vjeru i mir,
još uvjek jedan drugom u oku čir.
Zar nije vrijeme Oci sveti
da dođemo do pameti,
riječi prave u djelo sprovesti
zaustaviti vlast objesti?
Pognuti glavu ispred raspeća
mir da zavlada a s njim i sreća,
za jednake što On stvori
dokle će mržnja da tavori?
Zbog nje nevine krvi previše bi,
a On reče: ‚‚Bližnjega ljubi.“
Avaj Oci sveti dozov’te se pameti
vjera, ljubav i mir poručuje Raspeti.