Tata, kupi mi kruva! Kad  mi kupiš kruh, kupio si sve! Jer, tko se ne zna kruva najist' – ne zna ni živit'   

Crno pod noktom – posljednja postojbina. Zapisao je Hrvoje Pejaković u svojoj knjizi Sjeverni ugao. Knjiga je to poezije. Ulomaka otkinutih iz velike pjesme ovoga svijeta koja zaboravlja naš jezik. Stih potporni stup.  

Nekoć su, u rana kršćanska vremena i još ranije – isposnici živjeli na stupovima. Takozvani stiliti. Vjernici su im donosili hranu i piće.  U Gruziji je ostao još jedan. Novinar koji je putovao tim krajevima naišao je na nj – novinar iako se sporazumijevao na engleskom – ne izgleda kao Englez i ne pravi se Englez. Isposnik koji silazi rijetko – a još rjeđe pušta koga u svoju nastambu ipak ga je primio. K njemu se penje na ljestvama od užeta – a stup je zapravo preostatak davne vulkanske igre s tlom i zemljom. Gore je lijepo uređena izba. Kupaonice nema. Kaže isposnik – ljudi koji jedu i žive i misle čisto – ne moraju se prati. I doista, putnik je ustvrdio da sve odiše visinskom čistoćom.

I mi smo sigurno u svom životu doživjeli da se od nekih ljudi širi njihov vlastiti miomiris. I Isus je jednom rekao da samo treba oprati stopala. Nakon puta.  I naši su stari – osobito u Bosni i Dalmaciji imali posao za novog člana obitelji ženskog roda  – bila to mala najmlađa ćerca-sestrica ili sna(h)a ili nevista – ona bi svima – a tada ih je bila puna kuća – redom prala noge. Uvečer. K'o Isus svojim učenicima na posljednjoj večeri. Nije ih morala prati suzama i kosom trati k'o Marija Magdalena – bio je to običan i ujedno svečan čin i nije to bilo tako davno. I mi smo u svom djetinjstvu tati prali noge.  I baći i bratu. Bilo je to baš u doba kad je se na ovim prostorima slušala i pjevala pjesmica – …tata, kupi mi auto, bicikl i romobil…kolica jugovinil…zeku i medu...kolača…tata kupi mi sve! – a nama ni napamet nije padalo da je pjevamo svom ocu. 

Naše su tate i očevi tada bili što seljaci – što radnici udarnici i jako su rano ustajali – jer je vlakova bilo malo – a prije njih išli su na noge do svojih poduzeća – tako da bje časna dužnost i užitak uvečer reći – Tata, daj da ti operem noge! U ugrijanoj vodi i lavoru. Onom ispod umivaonika. Poslije su došle kupaonice – i bjesomučna pranja i posljednja postojbina se polako gubila. Za vrijeme studija u Zagrebu osamdesetih jedan zagrebački dečko mi je otkrio kako u tramvaju razlikuje gradsku curu od seoske djevojke – seoske su imale crno pod noktima! E sad bi se možda iznenadio – u selu ima toliko dugih nalakiranih noktiju da ih ne možeš izbrojati – a  ako se i ide u bašču – i babe idu s – plastičnim rukavicama. Pogađate da pisac ovih redaka voli zemlju i rukama i nogama osjetiti i siječe nokte skoro do korijena te unatoč tome uspije uznjegovati malko i crnog. A osobito kad čisti šporet – onda te postojbine ima koliko 'oćeš – do lakata. Voli se – doduše i okupati – ali makar tračak neizagnane zemlje mora biti tu. 

Tragovi

U tragovima – kako često sitno, sitno piše na našem jeziku na nalijepljenoj malahnoj bijeloj deklaracijici uz krupne drečave nazive većinom tuđinskih proizvoda. Tako možemo pročitati da u nekim rezancima ima jaja – u tragovima. Ili orašastih plodova. A kad prođeš poljem ili selom u bilo kojem razdoblju godine lako ti se može desiti da ne vidiš ljudi – nigdje čovjeka. Ni u tragovima. Nije čudo - ni ne iziđu iz traktora kad obrađuju svoje posjede. Nemaju vremena. A u selu pak svi su u kućnom zatvoru – samo im fale nanožnice – ili narukvice s čipovima koje dobiju optuženici da se može izdaleka pratiti njihovo kretanje. Mora da smo za nešto jako krivi. Možda zato što smo još – unatoč i usprkos svemu – živi? I još se usuđujemo ostati u našoj postojbini. Ako ponestane razloga ostanku – u svijet ćemo ipak ponijeti onaj već spomenuti tračak.. Ako ništa drugo – na čast Hrvoju Pejakoviću jer lijepa je ta rečenica koju nam je namrio. Opominjuća. 

Mladi – što odlazite – pogledajte u svoje nokte kako su činili Židovi na svoj Šabat.  – bio je to jedan od obrednih rituala kojih podosta ide uz Toru. Djevojke od farbe neće moći vidjeti ništa – ali vi mladići – možda ugledate domovinu-otadžbinu-djedovinu…Malo zemljinog praška koji se ne da iz vas izagnati. Blagoslov zemlje koja vas je rodila i othranila. Najčešće i školovala.  I prvi je čovjek sazidan od zemlje sa četiriju strana svijeta – a onda, kaže Sveto pismo, Bog mu udahnu dušu. Mora da je Bog na nekom dopustu, praznicima ili tome slično – pa se bankari i znanstvenici te burzovni mešetari umisliše da su oni bogovi i prave naše replike od – plastike i takozvanih novih materijala. Neke oponašaju naš oblik – neke ne. Žmigaju svjetalca led-svjetla u zamjenskim očima. Glas snimljen i programiran za predvidljive prigode. Čak se i u porno-filmovima koji se besplatno nude u međumrežju može sve više naići na općenje s plastičnim damama. Ne znamo što su u njih uprogramirali – ali oblikom i kretnjama prate radnju i to bez umaranja. O duši pak brinu psihijatri-psiholozi i kojekakvi timovi za pomoć – neki zacijelo dobro jer su rođeni i odgojeni k'o dobri ljudi, a to ni kemikalijska indoktrinacija jednog od najvećih svjetskih biznisa – onog farmaceutskog – ne može uvijek pokvariti.  A neki su – Bože me sačuvaj! 

Čistoća je pola zdravlja, nečistoća druga pola! 

Sad to već i liječnici priznaju – djeca se rađaju i odrastaju u presterilnim uvjetima i ne stječu imunitet.  I što se tiče tijela i što se tiče duha. A duša se u svim tim novotarijama začas izgubi. Onda lijeka nema osim Božje milosti ili mudro  poput ptica u heraldici ili zastavama – gledati u istu dobu i naprijed i nazad. To jest – u sve novo valja ugraditi i ono što bje prije – Bunjevci bi rekli – prlje. Makar nas za to prozvali – prljavcima! Inače onih nekoliko deka ili grama za koliko je tijelo lakše kad čovjek umre može prije vremena klisnuti da izbjegne sve te novodobne multimedijallne tretmane i vrati se svom izvoru. Delimir Rešicki, nagrađivani pjesnik iz Osijeka napisao je jednu priču čudna naziva Guf  ili nešto tome nalik - u kojoj opisuje da će kraj svijeta doći kad se rodi prvo dijete bez duše. S dahom u nosnicama, ali bez duše.  Tu se malo preveć zaigrao i ostao nadigran – i zvuk ga opovrgava – jer su u nas i dah i duh i duša – riječi istoga korijena. I gdje ima daha ili du'e – ima i duše i duha. Hrvatski etnolog i pjesnik Nikola Bonifačić Rožin koji može stati uz bok Balintu Vujkovu po prijeđenoj kilometraži po našim selima i zaseocima i čiji su zapisi i snimci pohranjeni u nadležnim ustanovama – institutima i zavodima – koje se bave etnologijom i folkloristikom – znao je svoj koloplet drevnih priča i onoga što je odslušao i vidio devedesetih prošlog stoljeća završiti riječima – Križ na se, dušu va se! Rodom bje Bodul iz Punta na otoku Krku. Križ na se, dušu va se! To znači – skrij je. Namnožilo se onih koji bi po njoj rovarili i koporali. Možda su zato i Bunjevci postavljali svoje križeve krajputaše. Da na svom putu čovjek popostane – odmori dušu i uvidi da se mora ići do kraja – do izdanuća. To Bog pokazuje put i kraj puta. A od pšeničnog zrna se razlikujemo po tome ono sretno umre i istrune u zemlji i umiruć' i trunuć' pušta kličicu. Ozime vrste u onu najljuću i gologranu sivobijelu zimu zazelene se navješćujući proljeće. A mi na svakojake – često i na politički potpomognute načine – napuštamo ovaj svijet. I ne umremo jednom – fiziolozi kažu da se svakih sedam godina u potpunosti izmijene sve stanice našeg tijela odumirući polako – velik dio se obnovi ili iznova rodi to jest uskrsne – sa starošću taj uskrsnuti dio biva sve manji.  

Sve ide polagano 

E pa onda računajte koliko sedmoljetki odživismo. I koliko uskrsnuća prođe gotovo nezapaženo. Sve ide polagano. Stanica po stanica. Ćelija po ćelija. Ili u manjim skupinama. Rak ili karcinom nastane kad ne sudjelujemo u vlastitom uskrsnuću. Ne prepoznamo ga. Obrne se smjer. Ili najtočnije – izgubimo vjeru. O nemojmo to činiti svom tijelu! Vjera je zdrava i još uz to nepoderiv potplat – rekao je francuski pjesnik Henri Michaux iliti Anri Mišo. I kad ideš bos. 

E onda je najnepoderiviji. Krist – bosonogo djetešce – bosonogi starac u staračkom domu – susreću se. Nekad su pipci vlasti ustima doušničkih vrbovatelja znale onome tko odbije surađivati i priprijetiti – Nećeš umrijeti bos! Zna se što je to značilo. Na to možemo samo reći – Možda, ali ću se zato bos roditi! To je pouka Božića. Pouka starog i mladog Sunca. Svako novorođeno dijete spasi svijet. A kamoli ne bi novorođeno Sunce?! Stoga, ne brinimo se tjeskobno – spašeni smo! A bezdušnost ne možemo ni Suncu pripisivati – jer dokučeno je (eto neke koristi od znanstvenika!) da sav sunčev sjaj, toplina i snaga dolazi od toga što sunce neprestano razmjenjuje unutrašnje s vanjskim – fizika može tvrditi da su to neprekidne eksplozije – a mi toj istoj fizici možemo reći – to Sunce neprestano i neprekidno – diše! Ako diše onako veliko i još hoda nebom kako su stari vjerovali i zvali to Suncohodom to jest - Sunčevim hodom – i njime se mjerio dan – onda ima i – dušu! Doduše, zima je – a naš Petar Zrinski i prije dobrovoljnog odlaska u Bečko Novo Mesto kad mu je bilo obećano da će biti primljen kao velikaš i čija je obitelj bila višestoljetni branitelj bečkog dvora i ostalih izbečenih europskih vladara – i prije nego su mu ruku pa glavu sekli kao i bratcu njegove žene Ane Katarine Franu Krsti Frankopanu – prije svega toga reče – Viruj Nimcu kano suncu zimcu! Njemu ode ruka i glava, a nama osta blaga nelagoda spram toliko pustih radnih mjesta što ih Njemačka privreda za našu mladež  otvara već jako dugo – od šezdesetih naovamo. Fala lipa! Draže mi je moje crno pod noktom. A suncu zimcu – zovemo ga još i – zubato – ne moramo vjerovati da će nas ogrijati, ali svejedno smo svi ljepši kad sine. Malo nas otme bijelom transparentu snijega što bi rekao Krleža na kojem svi nekako posivimo – ako se ne krećemo žustro ili nešto ne radimo ajncvajer i zarumenimo se od tog posla.  Zubi nam se zažute – a kad je sunce onda ni naša starost ne upada u oči. Svi smo mlađi. Dobijemo boju. Zubato sunce izgriska nam noseve i obraze – a tajna veza između sunčeve svjetlosti i očiju nikad ne prestaje. Ma – ako sunce neće mene – ugrijat ću ja njega! I poduzeti koje hodočašće do gradištanske kapelice Gospe od zdravlja iz 1909. Pokraj mosta na Beravi. Makar i prtila put. Dok dođem tamo i natrag – jamčim vam  – uznojit će se! Još ako zapjevam da cijela pokrajina ječi – nema zime! A bosonogo djetešce zaigrat će nogama. Toplije su štale nego hale trgovačkih centara. A nožice topću zrakom i već sada se raduju sarama i mamuzama svojih budućih čizama.  Srićan Božić! Da, Isus se rodi. Uistinu se rodi.  Uvijek. Barem je tako bilo dosad. A Hristos se rodi vaistinu. Vaistinu se rodi!  E sad U ili VA – nije bitno – glavno da je istina na djelu. I još ako u kojoj od ovih naših ravničarskih noći začujemo dječji plač ili ako smo zbilja sretnici – gugut – onda blagorodnom blagoslovu nema kraja. Dobro će doći i koji golub ili plaha grlica. Ako ih posluhnete i od njih ćete čuti koju lijepu. Pogotovo od grlice – Kupuj kruh! Kupuj kruh! Stoga predlažemo novu pjesmu -  kako božićnu tako i uskrsnu – Tata, kupi mi kruva! Kad  mi kupiš kruh, kupio si sve! Jer, tko se ne zna kruva najist' – ne zna ni živit'. A naša ga postojbina – hvala Bogu – još obilato rađa. Počevši, razumije se, od onog crnog pod noktom.        

Kolumna Božice Zoko