Pisala sam već o tome. Nikad nije dovoljno.
Žene vole. Jako. I daju sebe. Cijelu.
Obitelji, prijateljima, neke i slučajnim likovima.
Jer žene su takve. Upravljaju emocijama.
Novcima. opraštanjima.
Nije im lako. Nije lako čekati noću, imati razumijevanja za sve, odgajati djecu.
Biti majka. S muškarcima ili bez.
Jer oni obično bježe kad im prijeti odgovornost. Ili kad im je teško, ili kad imaju problema, ili....
Sve to one moraju shvatiti.
Usput odrađuju svoj posao, nepredviđene situacije, nezadovoljnu širu obitelj,
Ljube i doćekuju neke stričeve, strine... Šute , a štošta bi mogle reci.
Brinu o jbn novcima. On ce im reci : " Što se živciraš?"
Jer ne znaju koliko kombinatorike treba da se preživi mjesec.
Mislim, a znam da ce me neki lijepo pljucnuti,
Koliko su moje žene često nesretne, koliko često plaču nad knjigama, koliko opraštaju.
Jer su im majke rekle da moraju biti pune razumijevanja.
Pa ih na koncu , neke, brutalno ubiju.
I nitko se ih se ne sjeti. Ili sjeti. Samo prigodno.
Kao statistiku.
Znam jednu hrabru. Voljela bih biti kao ona. Zgodna, sama s bolesnim djetetom, drugo dijete bilo i moje.
Jbt život joj je pakao!.
Sama. Ali, sama.
Ali još uvijek snažna otplakati tugu u samoći,
I meni reći da je dobro.
Makar gubila najmilije.
Volim s njom popričati. Jer mi daje snagu. Koja mi baš treba ovih dana. Kad se dijelim.
I lomim.
Pa mislim .....
Koliko nas ima?